Colum McCann (1965., Dublin) autor je sedam romana i tri zbirke priče. Njegova djela, od koja su brojna postala bestseleri poput Transatlantika, Neka se veliki svijet vrti, Zoli, prevedena su na više od četrdeset svjetskih jezika, a dobitnik je i mnogih internacionalnih priznanja uključujući i National Book Award, internacionalnu književnu nagradu IMPAC Dublin, nagradu Zaklade Guggenheim te nagradu Pushcart, a njegov je kratki film Everything in This Country Must nominiran za nagradu Oscar. Član je American Academy of Arts and Letters kao i irskog umjetničkog društva Aosd.na. Dobitnik je priznanja francuske vlade Chevalier des Arts et des Lettres. Nagrađivan je i u Italiji, Njemačkoj, Kini. Piše za The New Yorker, The New York Times, The Atlantic i The Paris Review te predaje kreativno pisanje u sklopu MFA programa Hudson Collegea. Živi s obitelji u New Yorku, gdje je osnovao globalnu neprofitnu organizaciju za razmjenu priča Narrative 4.
Nedavno su objavljena i dva McCannova romana – Zoli u nakladi Antipod u prijevodu Svetlane Grubić Samaržije i Apeirogon u Frakturi u prijevodu Katje Grcić. Colum McCann u intervjuu za Dnevnik.ba govori o romanu Apeirogon, otkriva zašto smatra da je pripovijedanje jedina demokracija koju imamo, radikalnoj empatiji i emocionalnom zajedništvu.
Gospodine McCann, ovaj je intervju izuzetan izazov za mene nakon što sam u dvije večeri progutala vaš roman „Apeirogon“. Stezanje u prsima koje spominjete u knjizi osjećaj je koji me već dugo vremena prati jer sam rođena i donedavno živjela u zemlji trajnih sukoba i nemira, obilježenoj ratom koji se dogodio devedesetih godina. Može li čovjek umrijeti od 'stezanja u prsima'?
Hvala vam na divnom pitanju. Taj osjećaj „stezanja u prsima“ je nešto što mnogi osjećaju u područjima konflikta. To je kao kad vam nedostaje kisika i kada se stalno borite za dah. To nam definitivno može okončati život. Svima nam je potrebno „prodisati“. Moramo naučiti slušati jedni druge.
U jednom intervju ste rekli da je jedina demokracija koju imamo pripovijedanje. Zašto to mislite? Što nam pripovijedanje omogućuje i koja je njegova istinska moć?
Pripovijedanje nam daje mogućnost ulaska u živote drugih. To je nešto što nadilazi i granice i razgraničenja. Omogućuje nam da doživimo iskustva drugih ljudi. To je nužna ljudska demokracija.
Knjiga je prožeta radikalnom empatijom i emocionalnim zajedništvom, novim terminima koje ste uveli, ne samo u roman, nego u svijet. To je jedina ideologija kojoj otkako sam pročitala vaš roman želim pripadati. Ima li današnji svijet u 21. stoljeću snage za takvo nešto?
Teško je reći imamo li nužnu snagu za promjene, ali je esencijalna istina da bez radikalne empatije i emocionalnog zajedništva idemo u propast. Nažalost, čini mi se da smo sve više zaraženi s “uvjerenošću”. Drugim riječima, svi smo toliko uvjereni u ispravnost naših političkih uvjerenja. Realno svi želimo samo slušati one koji zvuče kao mi, ili izgledaju poput nas, ili pak žele biti poput nas. Ovo je dakako, recept za propast.
Motivi su, usuđujem se reći, biblijski, evanđeoski, a likovi Bassama i Ramija djeluju mi kao ranokršćanski svetci 21. stoljeća. Kompleksne višeslojne osobe, pune grijeha, i prema sebi i prema drugima, zbog smrti vlastitih kćeri, doživljavaju neku vrstu preobraćenja?
Složio bih se da likovi Bassam i Rami djeluju kao svetci modernog vremena, da. Oni su izuzetni ljudi, ali i svjesni svojih osobnih manjkavosti. Oni su kompleksni, nijansirani i spremni priznati vlastite nedostatke. Meni su važni kao Arunduthai Roy, John Hume, ili čak Martin Luther King ili Mahatma Gandhi.
Koliko je vama bilo teško pristupiti Bassamu i Ramiju, kao stvarnim osobama, iznijeti tu ideju o romanu inspiriranom njihovim sudbinama?
Nije mi bilo teško kanalizirati njih kao likove nakon što sam ih upoznao. Ali sam prethodno morao provesti puno vremena čitajući o sukobu kako bih razumio svijet koji njih okružuje. Relativno brzo sam razumio njihova srca. Ali političku situaciju sam morao dugo “iskopavati”. Boravio sam na Bliskom istoku više od šest puta kako bih bolje razumio taj svijet koji okružuje glavne likove. Oni su se prema meni potpuno otvorili. To je za mene bilo nevjerojatno literarno iskustvo.
Vjerujem da ste imali određena znanja o izraelsko-palestinskom konfliktu, odnosima. Imali ste i neke, pretpostavljam, predrasude i stereotipe. Kako ste ih izbjegli?
Zapravo, nisam imao puno prethodnog znanja. Ali moja iskustva u Sjevernoj Irskoj su mi puno pomogla. Ja sam rođen u Dublinu ali sam proveo mnoga ljeta u Derryju, gdje je inače rođena moja majka.
Mislim da je to vrijeme provedeno u Derryju bilo vrlo važno. Gledajući izbliza kako se odvijao Irski mirovni proces (završen u 1998.) mi je pomoglo u razumijevanju što se događa na Bliskom Istoku. I tako, kada sam došao tamo, mogao sam prepoznati mnoge vrste tuge. I to je postalo nešto što je trebalo štovati i proslijediti dalje. Također sam mogao prepoznati snagu jezika kao oružja. Prepoznavao sam i laži i polu-laži. S praktične strane, znao sam što je kontrolni punkt i kakav je to osjećaj prolazak kroz njega, kako je to kada je strojnica uperena u mene, i kako je to kada si uplašen.
Koliko je vas kao osobu i pisca promijenio ovaj susret s izraelsko-palestinskim prostorima, kulturom?
Rekao bih da sam doživio ogromne promjene. Ali isto tako, mislim da nas svaka knjiga mijenja. Zapravo, nadam se da nas svaka knjiga (napisana ili pročitana) mijenja na snažan način.
Jedna od poruka Apeirogona je i da ta ljudima prilazimo po mostovima, po prijelazima koje su oni sami sagradili, a ne po vlastitima koje smo mi 'izgradili' za njih, a koji su često, barijere i barikade?
To je savršeno izraženo, da. Zapravo Bassam citira Rumija u jednom dijelu knjige: “Jučer sam bio pametan i htio sam promijeniti svijet. Danas sam mudar i želim promijeniti sebe.” Najdublje promjene se događaju u nama.
Roman je i svojevrsna studija o pticama, osobito golubovima. Svatko od nas bi u džepu trebao imati jednu maslinovu grančicu.
Da, maslinovu grančicu bi trebali nositi i pružiti svima, ali prije svega bi je trebali pružiti sami sebi.
U ovim neizvjesnim vremenima, neodgovorni političari u Bosni i Hercegovini prijete ponovnim ratom. Tvrde da će nam rat pomoći da riješimo trenutnu političku krizu. Što poručujete svakome tko s pozicije moći prijeti oružanim sukobom?
Ja bih im poručio da saslušaju što Rami i Bassam imaju za reći, kao uostalom i što imaju reći i sve osobe koje su izgubile djecu u ratu.