StoryEditor
bh. književnica

Anita Martinac: Teme o kojima pišem ne biram po ljepoti nego po važnosti

Nikolina TurićPiše Nikolina Turić  /  25.04.2022., 12:27h
Pjesnikinja Anita Martinac u razgovoru za Dnevnik.ba govorila je o tomu kako je nastala njena ljubav prema poeziji, inspiraciji, kako su nastali njezini romani, novoj zbirci eseja i osvrta koje priprema. Osim pisanja Anita se bavi humanitarnim i volonterskim radom.

Kako je nastala Vaša ljubav prema poeziji i pisanju poezije? 

Ljubav se nikada ne planira u životu. Jednostavno se dogodi. Je li se rodila iz ljubavi prema čitanju i knjigama ili je to moj način putovanja u nedostižne svjetove nije ni važno. Bitno je da traje i da je mogu prenijeti na sve one koji me čitaju. 

Gdje pronalazite inspiraciju za pisanje i što svojim pjesmama pokušavate kazivati? 

O svemu što pišem meni je važno, pa tako teme ne probirem po ljepoti nego po važnosti ali ih nastojim uvijek iznijeti s ljepotom, čak kada je riječ i o teškim ili tragičnim temama. Ljepotu života koliko god da je surov pokušavam pokazati kroz ljubav, vjeru, snagu i ustrajnost likova o kojima pišem. Odabrane događaje sagledavam s više strana a naravno da nastojim biti nepristrana iako budim empatiju u čitatelju. Posebno me inspirira posvetiti se nečemu što je zapostavljeno, obezvrijeđeno ili čak zaboravljeno, a sve s namjerom da sačuvam od zaborava ili da vratim dostojanstvo podižući spomenik riječima istini, događaju i temi. Poezijom također volim sačuvati emociju pa bilo da je riječ o sreći ili tuzi. Ako se osvrnemo oko sebe, bilo koja slika da nam se ukaže mi u svemu možemo vidjeti nadahnuće. Život je prebrz i potrebno je zastati u svakoj uočenoj slici kako bi otkrili ljepotu trenutka. 

Romani Medaljon, Posljednji, Od Franje do Franje, Grad bez ptica - kako su nastali? 

Pisanju romanima su prethodila dugogodišnja istraživanja, uzimanje iskaza, obilasci terena, čitanje arhiva i ostali slijed radnji koje su stvarale podlogu da bi se mogla upustiti u takvu pustolovinu. Pisanje je nekako najlakši dio. Sva četiri romana sam odvojila od srca jer su teme o kojima pišem duboko mi bliske i prirasle. Osjetim bilo naroda, patnje i kalvarije, mogu se suživiti i s vojnicima, i s majkama, mogu biti bilo koji od mojih likova i nositi emociju zu fabulu a da bi se to postiglo mora se imati duboko znanje o vremenu i događajima kojim pišemo. Moja je namjera bila da pišem o svemu što sam i sama željela saznati, ono što nisam pronašla u drugim knjigama i eto tako želim prenijeti novim naraštajima. 

Kakve su reakcije publike na Vaše romane i poezije? 

Mogu biti zadovoljna ako su mjerilo posjećenost predstavljanja knjiga, ponovljena izdanja, traženje i zanimanje čitatelja čak i s drugih kontinenata. Potreba da čitatelji razgovaraju sa mnom o knjizi, isti da preporuče knjige drugima i slično ukazuje na sve da knjige nisu predmeti koje se ostave na policu nego da žive. Zgodna mi je anegdota koju mi je ispričao prijatelj da se o mojim romanima priča po mostarskim kafićima. A Mostar je specifičan i težak za probuditi ili isprovocirati temama. Naime, on je sjedio sam u kafiću i s dvije strane je čuo razgovor o mojoj novoj knjizi, što znači da uspijevam zaintrigirati ovdašnju publiku na čitanje. Također poslije gostovanja u drugim gradovima redovito dobivam povratne informacije i ponovne pozive što je također mjerilo zadovoljstva čitatelja. 

Radite li trenutno na novoj poeziji ili romanu? 

Pisanje je disciplina koja zahtijeva stalan i naizmjeničan rad čitanja i pisanja. Taj proces ne prekidam ali što će biti odabrano za objavu prepustim svome instinktu po procjeni prioriteta. No, ne znači da će sve biti objavljeno ali pišem stalno. U pripremi za tisak je zbirka eseja i osvrta (S)misao, knjige koju sam najavila za objavu ovog proljeća. Imam završena još dva rukopisa ali u posljednje vrijeme više radim na uredničkim poslovima i pisanju recenzija za nekoliko tuđih rukopisa koje čitam tako da mi to iziskuje mnogo vremena. Ne žurim niti u čemu i ako sam se nečim obvezala želim dati najbolje od sebe. 

Čitaju li mladi danas poeziju ili je to ipak za malo stariju publiku? 

Naravno da čitaju. Kultura čitanja ne bira godine nego stil života. Svaka osviještena osoba, da ne kažem intelektualac svjestan je prednosti čitanja i to njeguje u mjeri ili dozi koliko može. Čitatelji se odgajaju još od ranog djetinjstva ali nažalost mnogo je nametnute loše dječje književnosti koja ne razvija kreativnost nego pomalo dosadnjikavo odvlači ih od navike čitanja. Zato smo svi podjednako odgovorni, kako i mi koji pišemo, tako i nakladnici koji objavljuju a posebno kritičari koji (ne)vrednuju. Dobar marketing nije nužno dobra knjiga. Nažalost, ni književne nagrade nisu mjerilo da je riječ o dobroj knjizi. Čitatelj se u šumi svega i svačega mora snalaziti sam, birati i prepoznati što je dobro. Također i sama rigorozno odbacujem ili prekidam čitati ono što me ne može estetski zadovoljiti kao čitatelja. Danas se lako može objaviti knjiga ali svaka teško nalazi put do čitatelja. Preporuka čitatelja drugom čitatelju je najveća nagrada. A čitanje poezije ili prozne, hm… mislim ipak da se više čita proza. Poezija treba više predanosti i posvećenosti što današnji ritam života teško priušti mladom čovjeku, tako da poeziju više čitaju stariji, odnosno ozbiljniji. 

Koliko ste nagrada i priznanja do sada dobili i koja je nagrada na Vas ostavila dubok trag? 

Ne brojim ih, niti zbrajam. Svako djelo koje je nagrađeno ostaje u tim svojim okvirima. Dok pišem novo opet kao da pišem prvi put. Niti na mene utječu nagrade niti ih očekujem, ako se dogode raduju me. Medaljon, Posljednji i Od Franje do Franje dobili su Zlatnu povelju Matice hrvatske na glavnoj skupštini u Rijeci 2018. godine i to me je posebno iznenadilo jer su u pitanju tri romana. Nagrade su dobre jer su dobra promidžba djelima ali ne mijenjaju autora, barem nisu mene. Kada poslije nagrade nastavite raditi dalje podjednako se trudite i za novo djelo. Nije nepoznanica kako se određeni književni krugovi revanširaju jedni drugima preko nagrada tako da to sve postaje manje zanimljivo i javnosti, jer nema večer razočarenja kada kupite knjigu koja je dobila razvikanu nagradu a ustvari poslije požalite za potrošeni novac. 

Članica ste mnogih književnih društava, čak se bavite humanitarnim i volonterskim radom. Kako je došlo do toga? 

Spontano uglavnom. Dugogodišnji rad se umnaža i uvezuje. Postajete prepoznatljivi i nekako se uklapa jedno u drugo. Svaka preuzeta obveza ili dužnost izrodila se ustvari iz rezultata rada. Kada sam objavila prvu knjigu prije nekih dvadeset osam godina nije mi bilo ni na kraj uma da ću jednom postati član Društva hrvatskih književnika u Zagrebu a kamo li biti predsjednica jednog od ogranaka, ali evo me tu. Isto tako volonterski i humanitarni rad ustvari je pokazana ljubav i empatija prema nečemu čemu smo posvećeni ali vjerujte da svaki uloženi trud i rad na neki drugi način se vrati. Želim reći da ne treba kalkulirati u životu nego samo voljeti što god da radite. 

Dnevnik.ba 

21. svibanj 2022 16:05