Kako ste se odlučili upisati Politologiju na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Mostaru?
Moje zanimanje za političke događaje traje još od 2007. godine i kampanje za tadašnje parlamentarne izbore u Hrvatskoj. U tom uzrastu ,naravno, baš i ne razumijete političke procese nego vas privuku detalji poput stranačkih simbola, promotivnih spotova i slično, a onda se vremenom to dalje razvija. Tako je po završetku srednje škole 2016. godine Studij politologije bio moj prvi i praktički jedini izbor, uz doduše nešto razmišljanja o mogućem Studiju novinarstva, ali je politologija ipak nešto meni prirodnije, nešto o čemu sam razmišljala i puno ranije tako da nije bilo previše dilema oko upisa. Izabrala sam studirati ono što volim i što me stvarno zanima već dugi niz godina i mogu reći da nisam požalila, bez obzira na mnoštvo pitanja o perspektivi i kasnijem zaposlenju.
Osim studija na SUM-u, studirali ste i na Sveučilištu Matej Bel u Banskoj Bystrici? Kako ste se odlučili studirati na Sveučilištu Matej Bel?
S obzirom da Filozofski fakultet ima dosta veliku ponudu razmjena studenata, želja mi je bila iskoristiti neku od tih opcija, ali nije uvijek baš lagano odlučiti se na taj korak i otići sam u neku stranu zemlju na nekoliko mjeseci, bez obzira što znate da će se kasnije najvjerojatnije isplatiti. U međuvremenu smo na trećoj godini studija od profesorice Gordane Iličić i profesora Dražena Barbarića dobili više informacija o još jednom novom i nešto drukčijem programu. Radilo se o sporazumu o Zajedničkom diplomskom studiju politologije, potpisanom između Sveučilišta u Mostaru i Sveučilišta Matej Bel, te mogućnosti odlaska petero studenata s naše godine na studij u Bansku Bystricu, tj. boravak dva semestra u tom gradu, a po završetku se stječu diplome oba fakulteta. Petero nas se i prijavilo, pored mene su tu još bile kolegice Marijana Primorac, Ivana Vasilj te kolege Petar Babić i Gordan Jelić, što je naravno bila i jedna olakotna okolnost jer idete sa grupom dobrih prijatelja iz fakultetskih klupa. Pokazalo se to kao dobra odluka. Meni osobno, na listi lijepih trenutaka boravak u Slovačkoj zauzima posebno mjesto i svakako će mi ostati u trajno lijepom sjećanju.
Zanima li mlade studij politologije?
To vjerojatno najbolje govore brojke upisanih studenata iz godine u godinu. Koliko vidim, interes i dalje postoji, a i često čujem od mlađih osoba da političke i društvene znanosti doživljavaju zanimljivim te razmišljaju o odabiru baš tog studija.
Možete li dati savjet za mlade koji žele studirati politologiju?
Pa ako je to ono što ih zanima, onda vjerujem da neće požaliti jer je studijski program svakako kvalitetan i zanimljiv, kao i nastavno osoblje. O kojem god se studiju radilo, mislim da je najvažnije odabrati isključivo ono što su vaše preferencije, neovisno o tome što vam sugerira okolina koja, usput rečeno, ponekad zna otići predaleko i već na samom startu predviđati kako nemate šanse i s određenim fakultetima nećete imati budućnosti, a nekako mi se čini da su tu društvene znanosti posebno na "udaru". Moje osobno mišljenje jeste da, ako već upisujete fakultet - onda upišite ono što stvarno volite. Jedino se tako možete poštedjeti naknadnog nezadovoljstva koje će se sigurno pojaviti ako odlučite slušati okolinu umjesto sebe samih i nekoliko godina života potrošite slušajući i učeći nešto za što zapravo nemate nikakvog interesa.
Koji su Vam planovi nakon završetka studija?
Tek sam privela kraju studij pa sad naravno ide praćenje natječaja, uključujući onih za pripravnički staž. Svoj cilj o maksimalnom zalaganju tijekom studiranja sam ostvarila, bilo je tu i nekih nagrada, raznih aktivnosti vezanih prvenstveno za novinarstvo i radijske emisije, a onda i certifikata i preporuka pa računam da je i to svojevrsni "kapital" koji nosim sa studija a koji će možda, nekad i negdje, moći poslužiti. Međutim, svjesna sam, naravno, i sustava i situacije u zemlji i na tržištu rada pa nemam iluzija da će to ići lagano. Ali to će već vrijeme pokazati, nastojim se time previše ne zamarati.
Imate li uzora u politici?
Rijetko uzore tražim u politici, ali ako već moram izabrati, onda tu imam pomalo atipičan odgovor jer za odabirom uzora moram posegnuti čak do dalekog Uzbekistana. Inače se dosta zanimam za vanjsku politiku, a pritom mi je posebno zanimljiv tzv. post-sovjetski prostor. Neka vrsta inspiracije i pozitivnog primjera mi je reformist, predsjednik Uzbekistana Shavkat Mirziyoyev. Iz razloga što skoro nitko nije vjerovao u njega, a čovjek je u samo 5 godina mandata napravio pravo čudo od nekad zatvorene i represivne države koja se donedavno nalazila na nepopularnim listama u društvu Sjeverne Koreje. Danas je ta zemlja veliko gradilište, otvorena svijetu, turizmu i stranim ulaganjima kao dio reformske kampanje nazvane "Uzbečko proljeće", a sve zahvaljujući njegovoj politici kojom se odlučio obračunati sa svim nagomilanim problemima koje je gledao godinama kao dio sustava u kojem su drugi vodili glavnu riječ. Nije klasični političar, većinu vremena provodi među ljudima, a nedavne reportaže europskih medija prenose izjave građana Uzbekistana koji nerijetko sa svojih prozora ugledaju predsjednika kako šeće među stambenim zgradama i naseljima, bez da je itko znao da će se pojaviti, želeći se osobno uvjeriti što se i koliko radi te raspitati se o problemima ljudi za koje često intervenira na licu mjesta, zapisujući ili telefonirajući nadležnim službama. Kažu da gotovo nikako ne odmara, radi prekovremeno a isto zahtijeva i od javne uprave uz poruku da će tako biti sve dok narod konačno ne bude zadovoljan. Poznato je da je dio suradnika napustilo predsjedničku administraciju u ovih nekoliko godina jer nisu mogli pratiti njegov tempo rada kada posjećuje stanovnike u regijama i gradovima, što zna potrajati i po 10-12 sati. Napravio je zaokret u vanjskoj politici zemlje, u roku 2 godine riješio je sve probleme sa susjednim zemljama koji traju još od sovjetskog doba, a zbog kojih su ponekad bili i na rubu rata pa su se pojavile i inicijative da ga se nominira za Nobelovu nagradu za mir. Da se razumijemo, daleko je ta zemlja još od prave demokracije i Mirziyoyev od idealnog predsjednika, ali stručnjaci se slažu da je ovo zasad dobar put. Osobno volim pratiti aktivnosti ovakvog tipa političara jer se bave stvarnim problemima ljudi i narod ih osjeća svojima, znajući da će svaki njihov posjet rezultirati konkretnim rezultatima, a nerijetko i smjenama korumpiranih dužnosnika.
Dnevnik.ba