Article_Top_970x250

Zovu ga najusamljenijom čovjekom na svijetu, već 10 godina je jedini stanovnik "grada duhova"

potresno

Zovu ga najusamljenijom čovjekom na svijetu, već 10 godina je jedini stanovnik "grada duhova"

ruj 04, 2019
dnevnik.ba
dnevnik.ba
dnevnik.ba
dnevnik.ba
dnevnik.ba
dnevnik.ba
dnevnik.ba
dnevnik.ba

Screenshot: Youtube

Pablo Novak rodio se u nekoć najpopularnijem ljetovalištu, a onda je gradić 1985. izbrisala poplava

Ovo je sve što je ostalo od grada", govori 89-godišnji Pablo Novak, jedini stanovnik sela duhova, kako danas zovu Epecuén. Dok staračkim hodom šeće uz obalu jezera, kroz ruševine kuća koje su ovdje nekoć bile pune života i među srušenim i osušenim stablima koja su nekoć krasila gradić, kaže da je već desetak godina jedini stanovnik ovog mjesta.

Njegov otac došao je ovamo 1918. godine. Obitelj je živjela bezbrižno, radeći u turizmu. Pablo je odrastao uz braću i sestre, ovdje su išli u školu, ovdje su proveli najsretnije dane djetinjstva i mladosti, kupajući se u jezeru i upoznajući turiste kojih je iz godine u godinu bilo sve više.

"Uvijek se nešto događalo, navečer bi ulice bile pune glazbenika, šetača, pilo se pivo po terasama kafića", govori Pablo.

"Tu smo mogli kupiti sladoled, a ovdje iza ugla bila je prodavaonica slatkiša. Kao djeca smo izmišljali načine kako da zaradimo sitni novac da bi si to mogli kupiti", prisjeća se dok štapom pokazuje u ruševine u kojima je nekad bujao život.

Epecuén se nalazi u provinciji Buenos Aires. Osnovan je 1920. godine na obalama slanog jezera. Ljekovita voda pretvorila je Epecuén u jedno od najpopularnijih ljetovališta u zemlji i ubrzo su se počeli graditi hoteli.Epecuen, turističko mjesto | Author: YouTube screenshot

Screenshot: Youtube

Iako je putovao po zemlji zbog posla, Pablo se uvijek vraćao u svoj rodni gradić. Kad je imao 60 godina voda je počela postepeno potapati turističko mjesto u kojem je tada živjelo oko 5.000 ljudi. Tad je Pablo još živio izvan mjesta, na selu gdje je uzgajao krave, janjce i piliće.

"U gradu nije bilo mjesta za to", kaže on.

A onda 10. studenog 1985. godine nakon silnih kiša kakve se ne pamte u tom kraju, voda iz Lago Epecuéna probila je zemljani nasip. Počela je plaviti obale gradskih zaštitnih nasipa i u roku od nekoliko tjedana i zadnji je stanovnik spakirao stvari i otišao iz mjesta. Mislili su da će biti privremeno.

Vode su i dalje nadirale i na kraju sve više potapale mjesto, sve dok nije, kako kaže, razina porasla za desetak metara.Epecuen, turističko mjesto | Author: YouTube screenshot

Screenshot: Youtube

Tek 20 godina kasnije Novak se vratio u Epecuén iako je selo i dalje bilo djelomično potopljeno. Smjestio se u napuštenu kuću s vrtom.

"Vratio sam se da bih ostao uz stoku. I na kraju, nikad više nisam otišao.

Svaki dan obilazi ga unuk Christian da mu donese hranu i pomogne jer Pablo ima dvije krave. Novakova braća i sestre žive u susjednom gradu Carhueu, oko pet kilometara od Epecuéna. Najprije ih je šokirala Pablova odluka da se vrati u zapušteno i sasvim razrušeno selo u kojem je i osušeno drveće bijele boje od soli iz jezera.

Čak s Novakom nije htjela doći ni njegova supruga, pa sad žive odvojeno.

"Rekli su mi da bih trebao barem jednom godišnje na liječnički pregled, ali meni se to ne da", govori Novak kojeg samoća nimalo ne smeta.

"Proveo sam neko vrijeme u potrazi za bocom viskija starom 20 godina. I pronašao sam ju i sam ju popio. Od dobrih vina nije ostalo ništa", smije se Pablo kojeg su već prozvali najusamljenijim čovjekom na svijetu.

Njegov dom izgleda kao skladište, prepuno hrđavih stolica i s hrpama starih novina. Raspadnuti Chevrolet ispred kuće služi za odlaganje praznih boca. Nema ni struje.

"Naviknuo sam se biti sam. Vjerovao sam da će obnoviti grad s obzirom na to da je bio doista turistička meka, ali očito nitko za to nema volje", kaže Pablo dok šeće sa svojim psom Chornom.

Epecuen, turističko mjesto | Author: YouTube screenshot

Screenshot: Youtube

"Uživam šećući ruševinama Epecuén i nadam se da će netko čuti moje mišljenje, da grad treba obnoviti", govori dok pokazuje bivši hotel Park u kojem je bio i veliki bazen.

Preko puta bila je pekara za koju se još i danas sjeća kako je pekla ukusan kruh.

"Vlakovi bi dovozili osobne automobile s kojima su se ovdje vozili mladići i djevojke. A tu je bilo kazalište i plesnjak gdje bih noću plesao s mladim zgodnim curama", čeprka po sjećanjima Pablo pokazujući bivšu zgradu osnovne škole, frizerskog salona...

"Vidio sam kako se ovaj grad rađa i kako umire", kaže najusamljeniji starac na svijetu.

Dnevnik.ba

Article_Bottom_970x250