Sumrak nad gradom. Preko tramvajskih šina povremeno sramežljivo kloparaju usamljeni automobili. Negdje iznad glava ironično svjetluca znak upozorenja o dolasku tramvaja. Čini se kao da su prošli mjeseci otkad se ugasio javni prijevoz. Vjetar raznosi pročitane naslovnice o broju zaraženih. Nazubljeni vrhovi betonskih krovova režu u zagasito nebo. Zagreb čeka još jedna noć u izolaciji.
Građani, zabarikadirani u svojim zidovima, promatraju vanjski svijet. Gledaju u istu Vukovarsku, u iste oguljene fasade, u iste zahrđale antene i satelitske tanjure. Eno, tamo su susjedove razbijene rolete. Još ih nije popravio. Eno i one ispuhane lopte, stoji zaboravljena valjda već dvije godine. Eno i...
Samo trenutak. Što je ono na krovu? Tko je ono na krovu? Je li to... Ma nije moguće. Ne može biti, pišu 24sata.
U umirućim popodnevnim satima, s vrha jedne zgrade u Vukovarskoj ulici, odakle se pruža pogled na cijeli klonulu metropolu, Zagreb je promatrao muškarac u crnome. Ogrnut plaštem, išiban vjetrom, suvereno je stajao nad ozlijeđenim gradom. Gotovo kao zaštitnik. Kao superheroj. Kao Batman.
No, nije to bio Batman već model koji je pozirao na vjetru. Astrid Nox je, naime, fotografkinja koja je tog kasnog popodneva snimala svog prijatelja. Bar tako tvrdi. Bio je, kaže, idealan vjetar pa su se požurili uhvatiti nekoliko kadrova.
Dnevnik.ba