Komisija za zaštitu nacionalnih spomenika 2004. godine Hutovski je grad u općini Neum zaštitila i proglasila nacionalnim spomenikom Bosne i Hercegovine. Nepoznati junaci 2020. ga šaraju crnim sprejom. Ispisuju poznatu uzrečicu, naravno, koristeći prepoznatljivo ustaško U.
I tako to stoji danima, možda i mjesecima, i nikoga ne brine, jednako kao što nikoga ne brine 140-godišnje propadanje ovog višestoljetnog zapisa života i povijesti naroda koji je tu opstao.
Zarastao u draču i kupinu, raskomadan i pokraden, unesrećen jednako kao što je Hadžibeg Rizvanbegović unesrećivao žitelje negdašnje Hutovske kapetanije, dočekao je Grad i unakazivanje neznanih vandala. Jer eto, gdje ćeš dokazati svoje uvrnuto domoljublje ili što već nego švrljajući uspomenu na jednog despota.
A ne znaju junaci da povijest Hutovskog grada nije počela s Rizvanbegovićem. Pa iako takvi ne vole odveć čitati, evo im kratke poduke. Arheološkim istraživanjima s kraja prošlog stoljeća pronađeno je baš tu prapovijesno naselje, a vjeruje se da je i sam naziv Hutova došao od imena rimskog vlastelina Hutija Prije Hadžibega trag venecijanske kulture u Hutovski su grad utkali Mlečani, a onda je spoj nesretnih okolnosti u kamene kule uselio kapetana Hadžibega Rizvanbegovića. Čovjeka kojega ni vlastita obitelj nije voljela. Osvjedočenog sadista i ubojicu.
Sav ovaj kontinuitet zaslužio je u najmanju ruku pažnju svih nas koje je tako burna povijest oblikovala i učinila otpornim poput kamena na kojemu smo rođeni. Svih nas koji smo u neku ruku izravni ili neizravni potomci žrtava Hadžibega. Onoga koji je nabijao na kolce, rasparivao utrobe, katapultirao već polomljene živote na izdisaju, unakazivao djevičanstva kršćanskih djevojaka… svih nas koji se ponosimo ustanicima čiju hrabrost baš ovih dana obilježavamo, a koji su iskrčili put konačnom spasenju od turskog zuluma.
I vidite, vi koji ste na tom oronulom suhozidu negdašnje kule napisali kako nema u moru mire, ni u Turčina vire, a svako „u“ napisali onako, prepoznatljivo, te se još potrudili da prekrižite polumjesec i zvijezdu, morate znati da ste time prekrižili i vlastitu povijest.
Ako su to pisali domaći domoljubi, a ne uvozni patrioti koji znaju i na taj način buditi duhove koje je uspavala pandemija koronavirusa.
Vjerojatno bismo znali odgovore na ove nedoumice kada bi Hutovski grad imao videonadzor. A kako će ga imati kada je od slavnog zdanja, nacionalnog spomenika, danas ostao tek kamen na kamenu. Usprkos upozorenjima i obvezama da se ova uspomena restaurira i očuva. U turističke svrhe i u svrhu očuvanja identiteta.
Ali koga briga za to.
Par entuzijasta kojima ovakve slike okreću želudac i nekoliko vandala koji padaju u ekstaze kad im u ruke dođe crni sprej.
A što rade oni kojima bi u opisu posla trebala biti briga oko nacionalnog spomenika prvog stupnja zaštite? – Ništa. Ovakve posliće u pravilu ionako obavlja njihovo glasačko tijelo.
Nikolina Lovrić/Dnevnik.ba