U talijanskoj pokrajini koja je predmet šala žive i Hrvati

Druga najmanja regija od njih 20 u Italiji, pokrajina Molise, ne postoji. Točnije, postoji još od 1963. kad se odvojila od regije Abruzzo, ali sve donedavno malo tko u Italiji je za nju znao. Nije zafrkancija. Stanje je doista bilo takvo. Zafrkancija je to da su stanovnici Molisea, njih oko 300.000 od toga napravili totalno otkačeni brend.

I za njih se polako pročulo otkako je novinar i pisac Enzo Luongo objavio knjigu "Il Molise Non Esiste" ("Molise ne postoji"). Zafrkancija, samoironija stanovnika ove regije otada je postala hit u Italiji da je BBC sada napravio reportažu, piše Express.

"Prvi put sam na to naišao prije nekoliko godina. Ljudi su počeli objavljivati hashtag #ilmolisenonesiste kao šalu, zezajući se sa svojom malom veličinom i relativnom nepoznatošću unutar Italije", objasnio je.

Po internetu su se Molišani zezali ovakvim objavama: "Napisao sam u svom Facebook statusu: ‘Molise ne postoji.‘ Moj nastavnik iz geografije to je lajkao." Ili ovakvu: "Sreo sam tipa iz Molisea koji je otišao na jednu godinu Erasmusa u Italiju." Tako je nastao kult "Urote Molise", iz kojega je pokuljala poplava knjiga, pjesama, kazališnih monodrama, pa novinskih članaka... Alex Sakalis odlučio je za BBC provjeriti kakva je to suluda priča s jadranske obale središnje Italije i tako je naišao na lokalnu vodičkinju Mariu Lauru Pace.

"Prije 10 godina, kad bih drugim Talijanima rekla da sam iz Molisea, samo bi me blijedo gledali", kazala je.

Bilo je to, otprilike, kao da netko u Hrvatskoj kaže da je iz Bjelovarsko-bilogorske županije i da nitko, ali baš nitko, nema pojma o čemu ovaj govori.

"Oni doslovno nikada nisu čuli za nas. A sada, kad kažem da sam iz Molisea, stanu se smijati i kažu: ‘Ah da, Molise ne postoji!‘ To je određeni napredak, na neki način."

Potom je objasnila kako su stanovnici Molisea reagirali na ovu spontanu kampanju: "Ljudi su u početku bili malo zbunjeni, ali sada mislim da smo shvatili apsurdnost svega. Mislim, pa naravno da postojimo!"

Nije poznato tko je i kako skovao izraz "Molisn‘t", ali ga je, opet nekakva otkačena lokalna ekipa, iskoristila za otvaranje zafrkantske stranice na Facebooku "Molisn‘t - Io non credo nell‘esistenza del Molise", odnosno "Molisn‘t – Ja ne vjerujem u postojanje Molisea". Tamo objavljuju "dokaze" o nepostojanju Molisea. Primjerice, statistika ozlijeđenih u novogodišnjim vatrometima po 20 talijanskih regija.

I kad je statistika pokazala da od svih regija jedino za Molise stoji 0, riječima – nula, naprosto su zaključili: "Sve je po starom." Tamo se objavljuju i fotografije suvenira koji prikazuju Italiju podijeljenu na regije, a na kojima su proizvođači propustili ili zaboravili ucrtati i Molise. Takvih slučajeva uopće nema tako malo, što Molišane urnebesno zabavlja. Ili objave jadikovku nekog nautičara koji je očajan jer je 16 dana neuspješno landrao uz talijansku jadransku obalu, tražeći primorski gradić Termoli.

Termoli je u Moliseu i naravno da ga nije mogao pronaći zato što Molise ne postoji. Ili prikaz Italije iz svemira noću, s tim što se na mjestu Moliseanalazi crna rupa.

Danas se Molišani obožavaju zafrkavati svim detaljima na kojima mogu složiti neku konstrukciju da Molise ne postoji. Počev od toga da se jako malo zna išta o Samnitima, skupini plemena koji su ovdje bili starosjedioci sve dok ih Rimljani napokon nisu uspjeli pokoriti u 3. stoljeću prije Nove ere. Ovo područje, iako prekrasno, nije bilo posebno zanimljivo nikome od osvajača koji su tu protutnjali; Lombardi, Normani, Burbonci...

To planinsko područje je ostajalo izolirano, siromašno, zaostalo, usto podložno potresima, dotle nezgodno za živjeti kako spada da je u rujnu ove godine čak The Guardian pisao da regionalni predsjednik nudi 700 eura mjesečno tijekom tri godine, ukupno oko 25.000 eura, svakom došljaku koji se tu trajno nastani. Inače će nestati, kaže matematika. Pa što, u tom slučaju će Molise i doslovno prestati postojati, opet se smiju Molišani.

Posebno su se razvalili od smijeha u travnju 2018. kad se Molise našao usred neizvjesne utrke uoči jednih od mnogih parlamentarnih izbora u Italiji u posljednje vrijeme. "Politički rivali u Italiji bore se za pobjedu oko sićušnog Moisea", objavio je Financial Times, a Molišani su na svojoj stranici vrištali od smijeha zato što je FT pod fotografijom panorame glavnog grada regije, Campobasso, napisao.

"Talijani su se ranije zafrkavali da Molise ne postoji, ali sada mala regija ima veliki utjecaj na ishod nadolazećih izbora." Ludo su se zabavljali jer su se u regiji za koju samo nekoliko godina ranije doslovno skoro nitko od Talijana nije znao, u nekoliko dana u kampanji sjatili vođa talijanskih populista iz Pokreta 5 zvijezda, krajnji desničar iz Lege Matteo Salvini, čak i Silvio Berlusconi u kampanji za svoju Forza Italia.

Kao što znamo, niti ti izbori nisu riješili krizu vlasti u Italiji. Možda zato što su ovisili o Moliseu, a kako on ne postoji... Stvar je još blesavija ako se zna da danas čak niti u Moliseu skoro nikome nije poznato kog vraga se ova regija 1963. uopće išla odvajati iz ranije regije Abruzzi e Molise. Netko u upravi Molisea ili već negdje vjerojatno zna razlog, ali ogromna većina nema pojma. Znaju samo da je službeno objavljeno da se odvojila 4. siječnja 1964. i većini se danas ta odluka više baš i ne sviđa.

Obješenjaci iz "Urote Molise" tragove nepostojanja pronalaze i u tome što je to jedina regija u Italiji u kojoj su dvaput otkazani regionalni izbori. Prvi put 2001., drugi put 2012., a oba puta zbog toga što je utvrđeno prikupljanje lažnih potpisa. Pa, kažu oni, kakvi potpisi i mogu biti u Moliseu nego lažni, ako Molise ne postoji?

Ipak, posljednjih godina postaje sve jasnije da Molise ipak postoji. Hrvatska predsjednica Kolinda Grabar Kitarović, ako već ne ranije, to je otkrila prošle godine kad je tamo posjetila zajednicu od 6000 Moliških Hrvata. Da, u Moliseu koji ne postoji, jednako tako ne postoje i Hrvati starosjedioci. Oni čine etničku većinu u selima Acquaviva Collecroce (što je na hrvatskom Kruč), San Felice del Molise (Štifilić), Montemitro (Mundimitar).

Moliškohrvatski danas aktivno govori 1000 ljudi, pasivno još 1000, a daljnjih 1000 Moliških Hrvata može se naći još diljem Italije. Talijanska vlada od prije nekoliko godina uvela je nastavu za njihovu djecu, ako žele, i na moliškohrvatskom i na književnom hrvatskom jeziku, nekako baš u vrijeme kako je Molise polako prestajao "nepostojati". Za Moliške Hrvate se zna da su na talijansku obalu jadranskog mora stigli prije oko 500 godina.

U skladu s regijom "koja ne postoji", za njih se ne zna koje su točno godine došli, kao niti to odakle su točno došli. Zna se da je riječ o potomcima izbjeglica pred osvajanjima Osmanskog carstva, što je bilježio Petar Hektorović. Ali odakle...

Postoje teorije da su došli iz Hercegovine, pa da su došli iz dalmatinskog dijela neretvanske doline, pa da potječu iz okolice Zadra, pa da su iz štokavskog dijela Istre, pa da su iz zaleđa Zadra i Šibenika, pa da su iz Zabiokovlja, iz područja omeđenog Imotskim, Zagvozdom i Makarskom

Moliški Hrvati zanimljivi su zato što njihov jezik ne sadrži nikakve tragove turcizama, kojih naveliko ima čak i u hrvatskom književnom jeziku, tako da je moliški hrvatski odličan za proučavanje porijekla i razvoja južnoslavenskih jezika i narječja. Sve do relativno nedavno oni su se smatrali Italo-Slavenima ili hrvatskim govornicima Talijanima. 1967. čak se navodilo da je riječ o "Srbo-Hrvatima iz Molisea".

No, dalmatinsko porijeklo je neupitno još otkako je ova etnička skupina uočena, primjerice 1904. kad je Josip Smodlaka zabilježio svjedočenje jednoga od njih: "Su z‘ Dalmacije pur naši stari."

U svakom slučaju, kako se iznova otkriva Molise, tako se iznova otkrivaju i Moliški Hrvati. U ovoj regiji, također se sada pojavljuje u javnosti, postoji najstarija radionica za proizvodnju zvona koja radi u kontinuitetu. Mranielli postoji još od 1339. i odavde svoja zvona naručuje sam Vatikan. Ovdje, u Molise, točnije u provinciji Isernia, zapravo na prehistorijskom lokalitetu La Pineta, pronađeni su i najstariji tragovi ljudske upotrebe vatre; prije čak 700.000 godina.

Dnevnik.ba