Višemjesečnu dramu raspada Jugoslavije i krvavog rata u Hrvatskoj, koji je kulminirao padom Vukovara 18. studenog 1991. s jednakom tugom, ali i prkosom te svjesnosti kako je na pomolu još krvavija repriza na teritoriju Bosne i Hercegovine, pratili su Hrvati i njihovi politički prvaci, piše Večernji list BiH. I već tada su bolno preživljavali sudbinu ove agresije. Prvo napadnuto, razoreno i etnički očišćeno mjesto u BiH još 10. svibnja 1991., odmah nakon masakra u Borovu Selu, bila su Uništa, selo na obroncima Dinare kojemu se jedino prometno može pristupiti iz Hrvatske. Tamošnji Hrvati doslovno su eliminirani od pobunjenih Srba iz Krajine. Čak pet mjeseci kasnije događa se masakr u Ravnom 1. listopada. Izvode ga pripadnici tzv. JNA, piše Zoran Krešić za Večernji list.
‘To nije naš rat’
Iz Sarajeva nikakva službenog odgovora institucija. Dapače, tadašnji bošnjački čelnik izgovara već sada famoznu rečenicu “To nije naš rat” koja do danas debelo obilježava i hrvatsko-bošnjačke odnose, koji su uglavnom isprepleteni nepovjerenjem. Svjesni da središnje institucije vlasti neće biti u stanju obraniti Hrvate, ali ni zemlju od nastupajuće agresije, politički predstavnici Hrvata u BiH pokazuju vizionarsku odlučnost organizirati se u političku, a kasnije i vojnu organizaciju kako bi obranili nacionalno biće. Tako hrvatske političke institucije okupljene oko HDZ-a BiH u središnjoj Bosni potkraj srpnja 1991. ocjenjuju da Predsjedništvo BiH svojim neodređenim stajalištima, ali ni Vlada BiH, nije ništa poduzelo za rješavanje nastale situacije BiH u kojoj se nastavljalo novačenje rezervista i njihovo preuzimanje oružja. Uslijedila su i reagiranja i drugih stranačkih odbora te se nakon dolaska rezervista iz Srbije i Crne Gore na područje Hercegovine 18. rujna 1991. godine osniva Krizni stožer te se započinje s nabavom naoružanja. Krizni stožeri su hitno uspostavljeni za Travničku, Hercegovačku i Posavsku regionalnu zajednicu. Upravo je ta Posavska zajednica, koja je najviše doživljavala patnje Vukovara, šest dana prije ove tragedije, 12. studenoga 1991. godine, odlučila ustrojiti Hrvatsku zajednicu Bosansku Posavinu. U njezin sastav su ušle općine: Bosanski Brod, Modriča, Bosanski Šamac, Brčko, Derventa, Odžak, Orašje i Gradačac, a sjedište je bilo u Brodu. Istoga dana u Grudama su se sastale Hercegovačka i Travnička regionalna zajednica i donijele zaključke da u slučaju raspada Bosne i Hercegovine hrvatski narod mora povesti odlučnu aktivnu politiku kako bi se obranili Hrvati od agresije. Dok su sve oči bile uprte prema gradu stradalniku i heroju, upravo suočeni sa sličnim iskušenjima, politički Hrvati okupili su se u Grudama i utemeljili Hrvatsku zajednicu Herceg Bosnu. Najprije je njezino sjedište bilo u Grudama, zatim je prebačeno u Mostar. U njezin sastav su ušle sve većinski hrvatske općine, oko 30 njih u Bosni i Hercegovini. U odluci koju su potpisali prvi demokratski izabrani načelnici ili, pak, čelnici općinskih vijeća, iskazana je ipak lojalnost legalno izabranim vlastima BiH, sve dok postoji državna neovisnost BiH u odnosu na bivšu ili svaku drugu Jugoslaviju. I u aktu o osnivanju Hrvatske zajednice Herceg Bosne, ali i kasnijem Hrvatske Republike Herceg Bosne, jasno je pisalo kako se ova struktura nalazi unutar Bosne i Hercegovine kao aranžman za rješavanje hrvatskog nacionalnog pitanja, koje pak nije ni do danas realizirano.
BiH je okupirana
Tada je prigodom osnivanja Herceg Bosne predsjednik Mate Boban upozorio na epilog koji je, nažalost, i uslijedio. “Bosna ponosna prestala je biti ponosna. Njezinim cestama, željeznicom, eterom njezinim - kruži zlo. Ona je okupirana. Hrvatski narod, ponosan narod, morao je učiniti nešto da u tome ne sudjeluje, da da do znanja da to ne želi”, rekao je predsjednik HZ HB, a kasnije i Hrvatske Republike Herceg Bosne. Nakon Gruda i HZ HB utemeljene su i druge manje zajednice diljem BiH, najprije kao način za obranu od Usore i Žepča do središnje Bosne. Kroz rat institucije HB dobile su i svoje obrambene snage te bile sastavni dio svih rješenja o miru u BiH.
ODLUKA O GAŠENJU TEŠKI PROMAŠAJ
U svim sredinama gdje su opstale institucije Herceg Bosne i Hrvatskoga vijeća obrane Hrvati su uspjeli opstati u ratu te zadržati svoj snažni utjecaj. Tamo gdje to nije bio slučaj, pretrpjeli su daleko veće žrtve. Dvadeset i četiri godine nakon što je službeno ugašena, vidi se koliko je bila pogubna takva odluka. Ponajprije stoga jer bi bila neprobojna brana u ostvarenju ratnih ciljeva bošnjačke politike o eliminiranju hrvatskoga naroda iz BiH.
Dnevnik.ba