Šutjela je 30 godina: Kako me Partija natjerala na masakr

Tri je desetljeća Jiang Lin šutjela o onome što se dogodilo te noći, noći kada je kineska vojska na Tiananmenskom trgu počinila pokolj, ubila nedužne civile i zaustavila studentski prosvjed. Te uspomene je i danas muče, slike vojnika koji ispaljuju pucnjeve na masu u mraku, naslagana tijela u lokvama krvi, i palica koje su je udarale dok je padala na tlo, prenosi Express.

Bila je poručnica u Narodno-oslobodilačkoj armiji Kine i bila je u provom redu tog masakra i neuspjelog pokušaja da se zaustave kineske vođe od primjene sile kako bi se zaustavili protesti za demokraciju.

Ništa nije rekla nakon toga, ni onda kada su vlasti poslale prosvjednike u zatvor i izbrisali sjećanje na ubojstva. No njezina savjest polako ju je izjedala. 

Sada, uoči 30 obljetnice ovog masakra, koji se dogodio 4. lipnja 1989. godine, sa 66 godina odlučila je konačno o tome svemu progovoriti. Na to ju je potaknulo ponašanje vrha kineske komunističke partije, uključujući i predsjednika Xi Jinpinga, koji nisu pokazali da će se pokajati za to nasilje. Jiang je Kinu napustila ovog tjedna. 

"Ta me bol izjedala 30 godina. Svi koji su sudjelovali u tome moraju pričati o tome što se dogodilo, i što oni znaju da se dogodilo. To je naša dužnost prema mrtvima, preživjelima i djeci u budućnosti", rekla je. 

Njezine izjave bacaju novo svjetlo na to kako su vojni zapovjednici pokušali oduprijeti naredbama da upotrijebe silu kako bi otjerali prosvjednike s trga kojeg su preuzeli sedam tjedana ranije. Strastveni idealizam studenata, njihov štrajk glađu, opomene dužnosnika, grandiozne geste poput gradnje "Božice demokracije" izazvale su simpatije cijeloga svijeta i podjelu u načinu na koji bi se na te prosvjede trebao odgovoriti, piše The New York Times. 

Opisuje svoju ulogu u širenju poruka generala koji su se protivili izvanrednom stanju i detalje o ostalim pismima zapovjednika koji su upozorili vodstvo da ne koristi vojne trupe u Pekingu. Vidjela je vojnike na ulicama koji su provodili naredbe partije, neselektivno dok su žurili da ponovno zauzmu trg Tiananmen.

Čak i nakon ovih 30 godina masakr ostaje jedan od najosjetljivijih tema u kineskoj politici i tema koju bi najradije izbrisali iz povijesti. Partija je stalno ignorirala pozive da prizna da je bila pogrešno otvoriti vatru na studente i stanovnike, te odbije zahtjeve da kaže koliko točno ljudi je ubijeno. 

Vlasti obično pritvaraju vođe prosvjeda i roditelje studenata i učenika ubijenih na trgu. Sud je osudio četvoricu muškaraca u jugozapadnoj Kini ove godine zbog prodaje boca s tekućinom koja se odnosila na događanja na trgu. Tijekom godina grupe kineskih povjesničara, pisaca i fotografa i umjetnika, pokušali su ispisati ta poglavlja kineske povijesti koje partija želi zaboraviti. 

Njezina odluka da razbije šutnju ima i puno veću političku vrijednost, budući da nije samo vojna veteranka već i kći oca generala, rođena i odrasla u vojsci. Prije 50 godina ponosno se priključila vojsci i bila novinarka, koju se moglo na fotografijama vidjeti kako pozira s fotoaparatom oko vrata, a bilježnicom i olovkom u ruci. 

Kaže kako joj nikada nije palo na pamet da će se vojska okrenuti protiv nenaoružanih civila u Pekingu. 

"Što se to tako promijenilo da su se tenkovi i oružja upotrijebili protiv običnih ljudi. Meni je to bila ludost", rekla je. 

Njezinu priču i njezina sjećanja, koja je i zapisivala u svoje memoare i dnevnike, potvrdio je i njezin bivši vojni supervizor Qian Gang. 

"Više od jednom sanjala sam o tome da posjetim Tiananmen u odjeći za žalovanje i ostavim buket bijelih ljiljana", napisala je 1990. godine. 

Hu Yaobang died 30 years ago today. When asked which of Mao Zedong‘s theories were desirable for modern China, he replied "I think, none". pic.twitter.com/JyNIfHdzS2

— Nathan Attrill (@nathanattrill) 14. travnja 2019.

Strah je osjetila u svibnju 1989. godine kada su na televiziji i radiju objavili da će kineska vlast proglasiti izvanredno stanje u većem dijelu Pekinga kako bi pokušali otjerati prosvjednike s Tiananmen trga. Prosvjedi su izbili u travnju, kada su studenti izašli na ulice kako bi oplakivali iznenadnu smrt Hu Yaobanga, popularnog reformističkog vođe, i zahtijevali otvoreniju vlast. 

Izvanredno stanje značilo je da je i vojna akcija jedna od opcija. Već su ranije istražitelji pokazali kako se niz zapovjednika odupirao upotrebi vojne sile protiv prosvjednika, no sada je Jiang detaljno opisala koliko je velik taj otpor unutar vojske bio. 

General Xu Qinxian odbio je voditi svoje trupe u Peking bez jasnih i napisanih naredbi, i prijavio se u bolnicu. Nekoliko zapovjednika potpisalo je pismo kojim se protive izvanrednom stanju i predali su ga Središnjoj vojnoj komisiji koja je nadgledala vojsku. 

"Bila je to vrlo jasna i jednostavna poruka. Narodno-oslobodilačka armija Kine je vojska ljudi i ne bi trebali ući u grad ili pucati na civile", rekla je opisujući pisma. 

Jiang je željela proširiti glas o tim pismima, čitala ih je preko telefona uredniku glavnih komunističkih novina People’s Daily, gdje su se zaposlenici oglušili na naredbe za cenzuriranje vijesti oko prosvjeda. No ipak nisu objavili pismo jer je jedan od generala koji ga je potpisao bio protiv toga, govoreći kako mu nije bila namjera da bude javno. 

No ona se i dalje nadala da će taj potres unutar vojske odagnati Denga od slanja vojnika u sukob sa prosvjednicima. No 3. lipnja čula je kako trupe napreduju i kako pucaju na ljude. Imali su naredbe da očiste trg do 4. lipnja, na koji god način. Građanima je stiglo upozorenje da ostanu u svojim kućama. 

No Jiang nije. 

Prisjeća se ljudi koje je vidjela toga dana ranije na trgu. I pomislila hoće li oni biti ubijeni. 

Krenula je na trg na biciklu i gledala kako ulaze vojnici, znajući da će to biti poseban trenutak u kineskoj povijesti. Znala je što riskira, da je možda zamijene za prosvjednika jer je bila u civilnoj odjeći. No te noći, kako je rekla, nije htjela da je povezuju s vojskom. 

"Moja je zadaća bila objaviti vijest", rekla je. 

Pratila je vojnike i tenkove koji su napredovali u središte grada, i pucali po okupljenima. Držala se nisko, dok su joj iznad glave pucali. Oko ponoći se približila trgu. Govorili su joj da ne nastavlja, no rekla im je da želi vidjeti što se događa. Uskoro ju je opkolilo desetak vojnika koji su ju udarali. Krv je curila s njezine glave i ubrzo je pala na pod. 

I dalje nije pokazivala svoju iskaznicu vojne novinarke. 

"Nisam dio vojske, danas sam samo običan civil", pomislila je. 

Mladić ju je stavio na svoj bicikl i odveo, a neki strani novinari ubrzo su je odveli u obližnju bolnicu. Sašili su njezine rane na glavi, a ona je omamljena promatrala kako dovode mrtve i ranjene, stotine njih. Brutalnost te noći potpuno ju je uništila. 

"Imala sam osjećaj da gledam nekoga da siluje moju vlastitu majku. Bilo je neizdrživo", rekla je. 

Dugo je razmišljala i oklijevala hoće li ispričati svoju priču. Zbog te ozljede glave još uvijek ima ožiljak i glavobolje koje je podsjećaju na ono što se dogodilo. Nekoliko mjeseci nakon toga ispitana je, zadržana a ispitivali su je i u godinama koje su uslijedile zbog tih privatnih memoara koje je pisala. Vojsku je službeno napustila 1996. godine i od tada je živjela mirnim životom. 

Čekala je svih tih godina da vlasti priznaju da je upotreba sile na neoružanim građanima bila strašna pogreška. No taj dan nikada nije dočekala.  

Vjeruje da će stabilnost Kine i i prosperitet biti krhki sve dok se partija ne iskupi za krvoproliće. 

"Sve je to izgrađeno na pijesku. Nema čvrstih temelja. Ako možete zanijekati da su ljudi ubijeni, svaka laž je moguća", rekla je. 

Dnevnik.ba