Piše: Josip Vričko, Katolički tjednik/nedjelja.ba
Na lokaciji Tvrdulje na Rostovu nadomak Bugojna 21. srpnja, prema nalogu Tužiteljstva BiH, nastavljena je potraga za tijelima preostalih hrvatskih logoraša koji su u ratu nasilno odvedeni iz logora Armije RBiH u Bugojnu.
„Nakon gotovo godinu dana nastavljamo potragu za tijelima nestalih Hrvata. U međuvremenu smo istragom na terenu došli do pouzdanih informacija kako bi lokacija Rostova, na kojoj smo u ljeto prošle godine ekshumirali četiri tijela iz skupine od 19 nasilno odvedenih logoraša, mogla kriti i tijela preostalih 15 za kojima se još uvijek traga“, potvrdio je to Marko Jurišić, član Instituta za nestale osobe BiH.
Čemu žurba?!
Podsjetimo, lani u srpnju na ovoj su lokaciji ekshumirana tijela Zorana Galića, Dragana Miličevića, Ante Markulja i Franje Jezidžića koja su, nakon identifikacije u laboratoriju Međunarodnog povjerenstva za nestale osobe u Haagu, pokopana ove godine na svetkovinu Sv. Josipa u Bugojnu i u Mostaru.
Budući da agonija obitelji nestalih traje evo već 28 godina, i neki su mediji iskazali potpuno neprimjereno nestrpljenje. Tako su već prošlog četvrtka, samo, dakle, 24 sata nakon što je počela potraga, obznanili kako „ništa nije pronađeno“ ili (još gore) „ni traga od Hrvata“... „Imam dojam kao da rade protiv nas. Veliki je to i delikatan posao i nitko sa sigurnošću ne može kazati do kada će potraga trajati“, rekao je za Katolički tjednik predsjednik Općinskog vijeća Bugojna i bivši čelnik bugojanske HVIDRA-e Miroslav Zelić, i sam logoraš u logorima Armije BiH, koji se ipak nada kako bi se neki rezultati mogli znati početkom tjedna u kojem će novi broj Tjednika već biti pred svojim čitateljima.
Iz Tužiteljstva BiH odmah je na početku obznanjeno kako će se pretražiti 20-ak sumnjivih lokacija, a potragu će njezinim cijelim tijekom pratiti i predstavnici stradalničkih udruga, među kojima i obitelji nestalih. No, zbog rečenog medijskog senzacionalizma i – (dijelom) morbidne žurbe, u Koordinaciji udruga proisteklih iz Domovinskog rata HVO-a H-B Bugojna odlučili su ne davati izjave za medije do – nadaju se – pronalaska tijela. A iz Instituta za nestale su priopćili kako će iskapanja na Rostovu trajati sve dok se svako saznanje ne provjeri, uključujući i iskaze svjedoka.
Aktualna potraga, prema očekivanjima, trebala bi rasvijetliti sudbinu još 15 nasilno odvedenih hrvatskih logoraša iz skupine koja je nakon rata brojala 21 logoraša. Još uvijek se traga za Brankom Crnjakom, Miroslavom Dilberom, Nikom Džajom, Jadrankom Gvozdenom, Draganom Erkapićem, Pericom Kovačevićem, Pericom Crnjakom, Zdravkom Juričićem, Ivom Milošem, Nikicom Milošem, Nikicom Milošem Kardeljom, Mariom Subašićem, Nikom Zlatunićem, Stipicom Zelićem i Mihovilom Strujićem.
Stadion – simbol zločina nad Hrvatima
Inače, postrojbe tzv. Armije BiH iz Bugojna su tijekom rata protjerale 15 000 Hrvata, 311 hrvatskih civila i vojnika je ubijeno, a oko 2 000 hrvatskih zatočenika prošlo je torture nekoliko desetaka logora u kojima su okrutno mučeni, ubijani, a oni najistaknutiji odvedeni u nepoznato.
Kroz logor Stadion, odnosno prostor pod tribinama Nogometnog kluba Iskre, prošlo je, prema podatcima Udruge hrvatskih logoraša Bugojna, 550 Hrvata. Njih 294, koji su razmijenjeni 1994., u ovom su logoru prije razmjene boravili osam mjeseci. Dan kada su konačno razmijenjeni, slave kao drugi rođendan jer uspjelo im je preživjeti hladnoću, izgladnjivanje te brojne druge torture među kojima su i prisilna vađenja krvi i odvođenja na prve crte bojišnice gdje su služili kao živi štit.
Rečeni logor simbol je zločina nad Hrvatima, a službeno je formiran odlukom Ratnog predsjedništva od 24. kolovoza 1993., ali, prema izvedenim dokazima, funkcionirao je od početka kolovoza 1993.
Sud BiH u presudi kojom su optuženi Nisvet Gasal, Musajb Kukavica i Senad Dautović proglašeni krivima za ratni zločin protiv ratnih zarobljenika, utvrdio je kako su na sjednicama Ratnog predsjedništva bili nazočni stalni i članovi koji su se povremeno pojavljivali na zasjedanjima. Članstvo Ratnog predsjedništva činili su, između ostaloga, Dževad Mlaćo, kao predsjednik, i Selmo Cikotić, zapovjednik OG-a Zapad.
U svojem dnevniku Mlaćo je napisao: „Službeno – ne smijemo imati civilnih zarobljenika. Tajno – ekstremni dio zarobljenih vojnika da se likvidira.“ Uz to, taj je bugojanski ratni gospodar života i smrti napisao i kako „HVO treba uništiti i s njima nema nikakvih pregovora osim oko razmjene poginulih“.
Cikotićev „poseban tretman“
Ratno je predsjedništvo 9. rujna 1993. donijelo odluku kojom se logor stadion NK Iskra stavlja pod vojnu kontrolu, nakon čega je OG Zapad donio naredbu i istu uputio zapovjedništvu 307. mb, u kojoj se navodi da je izvođenje sa stadiona moguće samo s pismenim odobrenjem načelnika vojne sigurnosti 307. mb i zapovjednika 307. mb Armije RBiH. U presudi Gasalu, Kukavici i Dautoviću navodi se kako su Gasal i Kukavica u logoru stadion NK Iskra u Bugojnu, a u skladu s odlukom Ratnog predsjedništva općine Bugojno i OG-a Zapad, zatvorili i držali zatočenima više od 300 muškaraca hrvatske nacionalnosti, među kojima su bili muškarci civili hrvatske nacionalnosti, ali i zarobljeni pripadnici HVO-a Brigade Eugen Kvaternik Bugojno, koji su položili oružje.
Osobito je važna uloga aktualnog ministra sigurnosti Selme Cikotića. Riječ je o osobi koja je nedvojbeno znala za sve logore, ubojstva, zvjerska mučenja, ponižavanja, izgladnjivanja i tjeranja na kopanje rovova zarobljenih civila i pripadnika HVO-a, urbicid, pljačkanje i paljenje te uništavanje hrvatske imovine i vjerskih objekata. Hrvatski branitelji bugojanskog kraja vjeruju i kako Cikotić zasigurno zna i za sudbinu ubijenih zarobljenih pripadnika HVO-a jer je napisao izvješće kao zapovjednik Operativne zone Zapad zapovjedniku Trećeg korpusa Armije BiH generalu Enveru Hadžihasanoviću o 23 zatočena pripadnika pod „posebnim tretmanom“.
Slijedom čega nije teško zaključiti i kako su dosadašnje presude članovima Ratnog predsjedništva Bugojna: Nisvetu Gasalu, Musajbu Kukavici i Senadu Dautoviću, koji su bili pod zapovjedništvom notornog Mlaće, samo sudska farsa. Čak je i samo Tužiteljstvo BiH ocijenilo kako su Gasalo, inače zapovjednik logora Stadion, i Kukavica, zapovjednik straže u istom logoru – sitne ribe.
Pričaj bosanski da te cijeli svijet razumije
Tek nešto „krupnijom ribom“ označen je Dautović koji je, kako je Tužiteljstvo utvrdilo, Hrvate podvrgnuo „najgorim vrstama mučenja“, zbog čega je na kraju osuđen na 13 godina. Gasalo je osuđen na šest godina, a Kukavica je zbog nedostatka dokaza oslobođen optužbi.
I sugovornik, baš kao i ostali Bugojanci koji su prošli pogrom Armije BiH, uopće nemaju dvojbi kako potraga za bugojanskim žrtvama traje ovoliko dugo samo iz jednog razloga. „Vrh SDA-a opstruira proces potrage štiteći Selmu Cikotića, čovjeka koji nedvojbeno zna istinu o sudbini žrtava njegove armije“, siguran je Zelić.
A kako je (i) danas u Bugojnu, najzornije ilustrira događaj iz travnja ove godine. Naime, tijekom govora predsjedavajućeg Općinskog vijeća Miroslava Zelića, za riječ se javio nezavisni vijećnik Semedin Omerović kojem je zasmetao jezik kojim na sjednici govori predsjednik Vijeća i članovi Kluba HDZ-a.
„Idi u Hrvatsku, nemoj u Bosni biti. Nemoj u Bosni nikako biti, bosanski pričaj. Nisam protiv Hrvata, idi u Hrvatsku i pričaj hrvatski“, rekao je Omerinović Zeliću.
„Ne mogu oni nikako prihvatiti da sam ja kao bivši pripadnik HVO-a predsjedavajući Vijeća. Svako zasjedanje kojim predsjedavam pretvori se u pravo bojno polje. Samo traže neki razlog da izazovu incident“, kaže predsjedavajući OV-a Bugojno.
Slijedom čega se može kazati kako se – u ratu započeti – pogrom bugojanskih Hrvata nastavlja. Pritom je srpanj, kad se vraćaju strašne slike iz ratne prošlosti, naročito težak.
Dnevnik.ba