U istočnom predgrađu Sydneya, nedaleko poluotoka Southend koji Watsonsov zaljev dijeli od Tasmanskog mora, nalaze se prekrasne stijene koje su Australci nazvali Provalija jer se strmo i zlokobno spuštaju u ocean. Zbog predivnog pogleda koji se s njih spušta na luku, stijene visoke stotinjak metara privlače turiste, ali nažalost i samoubojice.
Od 1836., otkako se bilježi, pa sve do danas procjenjuje se da na liticama godišnje strada oko 50 samoubojica. Od skoka u sigurnu smrt samoubojice dijeli samo niska ograda pa ova lokacija spada među najpopularnije samoubilačke destinacije svijeta, piše 100posto.
Dobri duh provalije
U kućici odmah preko puta Provalije gotovo pedeset godina stanovao je Don Ritchie. U prekrasan novi dom s pogledom na more sa ženom i tri kćeri doselio je nakon umirovljenja 1964. U Drugom svjetskom ratu služio je u australskoj mornarici, a nakon rata obogatio se radom u osiguravajućoj kući. U mirovini se pak počeo baviti nešto drugačijom vrstom životnog osiguranja.
Ovaj hrabri i požrtvovni Australac počeo je, naime, spašavati živote brojnih samoubojica koji su namjeravali skončati skokom niz strme litice Provalije. Procjenjuje se da ih je za života spasio između 160 i 500. Točna brojka nije poznata jer se skromni Australac za života nije volio hvaliti svojim postignućima.
„Nisam mogao samo sjediti i promatrati ih kroz prozor kako umiru. Morao sam im pomoći. Stvar je jednostavna”, kazao je u jednom intervjuu koji je pred kraj života dao Associated Pressu.
Vijest o njegovoj smrti 13. svibnja 2012. rasplakala je čitavu Australiju. Don Ritchie umro je od raka u 84. godini života. Njegov topli osmjeh i prijazna riječ više ne spašavaju samoubojice, no australske su vlasti na Provaliju postavili višu ogradu i brojne kamere kako bi uočili samoubojice na vrijeme.
Topla riječ i šalica čaja
Njegov pristup spašavanju samoubojica i danas se u mnogim psihijatrijskim priručnicima navodi kao pozitivan primjer. Iako je katkad, u vrijeme dok ga je snaga još služila, morao upotrijebiti silu kako bi ih fizički zaustavio od skoka, njegov način je bio jednostavan. Kada bi sa svog prozora ugledao osobu kako tupo zuri u provaliju, izašao bi iz kuće, prešao cestu i prišao joj prijateljski, s velikim, prijaznim osmjehom na licu. Potom bi im postavio pitanje:
"Mogu li vam nekako pomoći?"
U većini slučajeva, to je rezultiralo odustajanjem od skoka nakon čega bi Ritchie tada već bivšeg samoubojicu pozvao u kući na šalicu toplog čaja kojeg bi pripremila njegova supruga.
U gospodinu Ritchieju ima nešto duboko umirujuće. Njegov glas bio je mek, a plave oči odavale su nježnu dušu i nevjerojatnu empatiju prema drugima.
Svako jutro ustao bi iz kreveta i provjeravao ima li koga na stijenama. Ako bi primijetio nekoga, jurio bi da mu pomogne.
"Nakon vojske, radio sam kao prodavač, a kasnije sam postao menadžer u kompaniji za životno osiguranje. Sada iznad Provalije, ljudima pokušavam prodati život", rekao je za AP.
Kada je razgovarao sa samoubojicama, nikada nije zabadao nos u njihove probleme, niti im držao prodike, već je nastojao prijazno im se smiješiti i samo slušati što imaju za reći. Ta bi tehnika uglavnom upalila. Međutim, ne uvijek.
Velika hrabrost
Mnogi su se usprkos njegovoj intervenciji survali niz liticu, no Ritchieja zbog toga nikada nije mučio osjećaj krivnje. Tješilo ga je to što je spasio mnogo više ljudi nego što ih je izgubio. Za one koji su usprkos njegovom prijateljskom pokušaju skočili, kaže da se ništa više nije moglo učiniti.
Iako mu je pred kraj života bilo teško sjetiti se svih onih koje je spasio, često spominje ženu koja je skinula cipele i preskočila nisku ogradu te sjedila gledajući u dubinu sa zbunjenim i uplašenim izrazom lica. Nakon što ju je pozvao kući na šalicu čaja, objasnila mu je da pati od depresije te da lijekovi koje joj je prepisao psihijatar uopće ne djeluju.
Nakon što su je saslušali, Ritchie i njegova supruga savjetovali su joj da potraži drugo mišljenje. Nekoliko mjeseci kasnije, na kućnu adresu stigla im je boca najfinijeg francuskog šampanjca, a za Božić i čestitka u kojoj im se zahvaljuje na ‘najvažnijoj intervenciji u životu‘.
Zbog svojih dobrih dijela, Ritchie i njegova supruga 2006. su nagrađeni Ordenom Australije te imenovani građanima godine. Diana Gaddin, australska aktivistkinja za borbu protiv samoubojstva čija se kći 2005. ubila skokom niz Provaliju, smatra da ju je Ritchie mogao odgovoriti od njenog nauma.
"Kako bi prišao nekome tko ima namjeru oduzeti si život, potrebna je velika hrabrost. Don ima karizmu. Kraj njega se ljudi osjećaju sigurno i na njih djeluje umirujuće. Mislim da je on poseban čovjek", rekla je.
Skok u bezdan
Samoubojice koje je spašavao imali su brojne razloge zbog kojih su željeli završiti svoje živote. Nekad je razlog bila borba s karcinomom, nekad mentalne bolesti. Katkad je iza onih koje nije uspio spasiti pronalazio njihove osobne stvari; oproštajna pisma, lisnice ili cipele. Jednom je prilikom pojurio iz kuće kako bi spasio čovjeka na štakama, no kada je došao do ruba litice, pronašao je samo štake.
U pamćenje mu se najviše urezao 19-godišnjak kojeg je jedne večeri ugledao na litici spremnog na skok.
"Pokušao sam razgovarati s njim, postavljati mu pitanja. Nije mi odgovarao, samo je zurio u Provaliju. Razgovarao sam s njim pola sata i mislio sam da je odustao pa sam ga pozvao k sebi na čaj ili pivo. Rekao je ‘ne, hvala‘ i skočio. Vjetar je otpuhao šešir koji je imao na glavi direktno u moje ruke", ispripovijedao je Ritchie.
Kasnije je doznao da je mladić živio nekoliko blokova dalje i da je išao u školu s Ritchiejevim unucima. Majka pokojnog mladića Ritchieu je donijela cvijeće u znak zahvale i kazala mu ‘ako ga ti nisi uspio odgovoriti, to ne bi uspio ni bilo tko drugi‘.
Oni koje je uspio spasiti, poštom bi mu nerijetko slali sitne znakove pažnje i zahvale. Jednom mu je tako stiglo ulje na platnu od anonimnog pošiljatelja. Bila je to slika sunčeve zrake, a na dnu je pisalo da je posvećena ‘anđelu koji hoda među nama‘.
Spašavao ih sve do smrti
Samozatajni Ritchie o svojim djelima nije volio govoriti za medije jer se nije htio hvaliti svojim postignućima, a i bojao se da će njegov publicitet privući još više samoubojica na Provaliju.
"Sretan sam zbog mogućnosti da im pomognem. Kada umrem, nadam se da će netko drugi nastaviti raditi ono što sam ja radio", kazao je u jednom od svojih zadnjih intervjua 2012.
O životnom djelu svoga oca za australske je medije nedavno govorila njegova kći Sew koja priprema dokumentarac o njemu. Kazala je da je njen otac bio nevjerojatan džentlmen koji se namjerno preselio baš u kuću nad liticom kako bi bio na usluzi samoubojicama.
"U to vrijeme nije bilo sofisticiranih mehanizama kao danas. Nije bilo policijske podrške, timova za pregovore. Bio je samo moj otac, koji je hrabro izlazio na liticu i krajnje neposredno započinjao razgovor", kaže Sew.
Ni u poznijoj dobi, kada je obolio od raka koji ga je gotovo paralizirao, Ritchie nije odustao od svoje misije. I protiv zloćudnog karcinoma borio se s osmijehom, a jedna od zadnjih knjiga koje je čitao pred smrt bila je ‘Umijeće sreće‘ Dalaj Lame.
Zbog svojih dobrih dijela nedavno je u Sydneyu dobio prekrasnu šetnicu koja nosi njegovo ime. Na njenom ulazu u kamen je ugravirano ono što je uvijek govorio:
"Nikad ne zaboravite moć osmjeha, ruke prijateljstva, uha koje sluša i prijazne riječi."
Dnevnik.ba