Sjedeći tog dana u klupi učionice u zagrebačkoj Osnovnoj školi Silvija Strahimira Kranjčevića, 11-godišnji Andrej Kramarić razmišljao je o temi sastavka i samo mu je jedno bilo na pameti. Samo nogomet. Bilo je to vrijeme SP-a u Japanu i Južnoj Koreji, trenuci u kojima su se od reprezentacije opraštali velikani poput Šukera, Prosinečkog i Bokšića, a ovaj dječak sanjao je da jednog dana bude na njihovome mjestu.
Tema je bila “O domovini”, a mali Andrej na to je dodao podnaslov “Moja domovina je lijepa i meni najljepša”. Već tad je bio zaluđen nogometom. Uostalom, počeo je igrati u Dinamu kad mu je bilo samo šest godina. Sastavak o domovini kod takvog dječaka, naravno, ni slučajno nije mogao proći bez sporta, bez nogometnih snova, prenose 24sata.
“Kada gledam naše sportaše kako su ponosni kada se čuje hrvatska himna prije nastupa, a posebno ako su prvi, priželjkujem i ja isto. Zamišljam kako će mi tući srce kada zasvira ‘Lijepa naša’ i kako ću biti ponosan pod našom zastavom”, napisao je 11-godišnji Andrej na kraju svojeg školskog teksta.
Prije točno sedam godina, Kramarić je igrao najbolju sezonu karijere u Rijeci, 165 kilometara daleko od svog Zagreba i svoje osnovne škole, a u Puli je Andrej dosanjao svoj dječački san. Niko Kovač u Puli ga je stavio od prve minute u sastav u prijateljskoj utakmici protiv Cipra. Mali Andrej odigrao je sjajno. Asistirao je za gol Mariju Mandžukiću i ostavio fantastičan dojam u debiju.
- Velika mi je čast igrati s igračima kao što su Luka Modrić, Mario Mandžukić, Darijo Srna... Ma, cijela reprezentacija puna je velikih igrača. Stvarno sam ponosan - rekao je Kramarić nakon prvog nastupa za reprezentaciju.
Dugo se Andrej borio za “mjesto pod suncem” u Maksimiru, u kojem je odrastao. Čak i doslovno, ne samo nogometno... Nije imao strpljenja, možda mu i nije bilo suđeno, ali do ostvarenja sna uspio je doći i zaobilaznim putem. Preko Rijeke, uz pomoć Keka i suigrača, dokazao je da je vrijedan nacionalnog dresa. I da je zaslužio u istom tom dresu slušati himnu zemlje u koju je bio zaljubljen i tad, prije 19 godina.
“Hrvatska ima dugu povijest, od 7. stoljeća, ali se osamostalila 1991. godine. Zato mi je posebno draga jer osjećam kao da smo vršnjaci, zajedno rođeni”, napisao je Andrej u sastavku koji je tad bio simpatičan uradak dječaka koji sanja, kao i svi njegovi prijatelji, a danas izgleda kao proročanski pogled u budućnost dječaka koji je jako dobro znao što želi od života.
“Vrlo lijepo! Nastavi tako”, napisala je profesorica hrvatskog na dnu sastavka.
Dječak iz Šubićeve, ulice samo nekoliko tramvajskih stanica udaljene od maksimirskog stadiona, ni nakon završenog osmog razreda nije zanemario školu. Ni nogomet, naravno. Upisao se u MIOC, matematičku gimnaziju, i nastavio zabijati golove u Dinamovu podmlatku. Zaustavio se na broju od 452 gola za mlađe Dinamove uzraste, što je rekord koji do danas nitko nije oborio.
- Tata je pedantno vodio statistiku, poslao mi je poruku s tim brojem kad sam zabio prvi gol za seniore - ispričao je Kramarić, koji je tu poruku dočekao dok je bio u trećem razredu srednje škole, tad je prvi put zabio za prvu momčad “modrih”.
Mnogi su tada očekivali da će napustiti Kantridu tog ljeta, ali ostao je do siječnja 2015. godine kada je iz Rijeke prešao u Leicester za devet milijuna eura i dobio plaću od 35.000 funti tjedno.
- Andrija moj, i ja bih volio u Englesku, ali, nemam "vrimena", šalio se Matjaž Kek na oproštajnoj večeri u "Plavom podrumu", kada je Andrej Kramarić odlazio u Leicester City, nakon čega mu je rekao:
- Andrej, čuvaj se, tamo igraju ‘veliki dečki‘. Uz sav tvoj talent, trebat će ti i puno sreće, razumijevanje trenera...
Zbog loše minutaže u Leicesteru vrlo brzo otišao je na posudbu u Hoffenheimu gdje je na kraju i ostao, a u njihovom dresu zabio je 63 gola u 120 nastupa.
Dnevnik.ba