Article_Top_970x250

Prije gotovo 200 godina Srbija je plaćala mladim gayevima iz proračuna da budu ljubavnici Turcima

Osmansko carstvo

Prije gotovo 200 godina Srbija je plaćala mladim gayevima iz proračuna da budu ljubavnici Turcima

ožu 03, 2021
dnevnik.ba
dnevnik.ba

Foto: Profimedia

U Osmanskom carstvu je postojanje muškog harema bilo potpuno legitimno baš kao i posjedovanje ženskog harema, koji su u potpunosti koristili sultani i drugi dostojanstvenici. Tako su u Beogradu u 19. stoljeću postojali muški haremi u kojima su mladići služili za novac koji im je isplaćivan iz proračuna tadašnje Srbije.

U duhu toga vremena beogradski vezir imao je i muški harem, a mladići koji su posluživali njega i njegovo društvo u njemu zvali su se đojleni (milosnici), što se odnosilo na mlađe gay ljude. Đojleni su uredno plaćeni za svoj boravak u muškom haremu, a vezir je za te troškove dobivao novac od države, koji je tada teškom mukom izdvajao narod, prenosi Blic.rs.

Ovu zanimljivu činjenicu iznio je Ivan Janković, pravnik i sociolog, jedan od osnivača Fonda za humanitarno pravo, u knjizi “Kata Nesiba i komentari” (Tvornica knjiga).

“Mnogi Turci, posebno ugledniji i imućniji, držali su kao ljubavnike srpske mladiće, takozvani adžuvane ili đojlene, koji su služili za novac. Sam časni vezir imao ih je svu silu, a o njima se brinuo posebni dužnosnik, koji je bio na istog visokog ranga kao i, recimo, kafedži-baša ili harem-ćehaja. Izdržavanje ove tevabije je padalo na teret proračuna Srbije. Ta proračunska stavka, koja je različito nazivana: ‘djeci’, ‘đojlenima’, ‘daire djeci’ ili ‘đojle-egbi’, obično je iznosila deset i više hiljada groša”, navodi Janković u knjizi.

U dijelu “Kata Nesiba i komentari” također napominje da se Đojleni nikada ne bi trebali miješati s eunusima, koje država također financira “samo kroz druge stavke proračuna”.

O tadašnjim mladićima u Beogradu koji su zarađivali novac pružajući Turcima seksualne usluge, knjiga navodi i neke primjere, poput slučaja udovice iz Zemuna, koja je 1829. poslala pomalo raspuštenog sina zetu u Beograd da studira trgovinu i da bude pod strožim nadzorom. Ona je ubrzo čula da se njen sin Jovan samo s Turcima druži, da kod njih danju i noću prebiva i pri sebi mnogo novca ima, pa sumnja da su Turci “š njime njihov bezzakoni običaj upotrebili“, te moli gradske vlasti da joj sina u Zemun vrate.

Knjiga “Kata Nesiba i komentari” govori o povijesti jedne beogradske prostitutke i njezinoj borbi za ustavna prava, a kako je navedeno, priča se temelji na autentičnim arhivskim dokumentima.

Dnevnik.ba