Već dugi niz godina Zagrepčanin Vladimir Fuček svakoga svibnja odlazio je na bleiburško polje. Za njega je odavanje počasti obaveza prema svima koji su bili uz njega, a nisu se vratili, dug prema svim tim ljudima koje je poznavao, pa i onima koje nikada nije. Nekoć 17-godišnji vojni pitomac na Križnome putu, priznao je u razgovoru za Večernji list 2016. godine da je sjećanje na stradanje još uvijek teško i jako, jako emotivno.
– I 70 godina kasnije, kad se prisjetim Križnoga puta, stisne mi se grlo, a suze same poteku... Toliko godina poslije tih tragičnih događaja koji su obilježili moj život, sjećanja su zbog proteka vremena ponešto zamućena pa mi, kada razišljam o tim danima, svaki put u sjećanje dolazi neki drugi, novi događaj. To je zato što sam nastojao sjećanja iz tog vremena potisnuti gotovo do zaborava jer je u onom političkom sistemu o tome bilo opasno govoriti. Bleiburg, Dravograd, Maribor, zarobljenički logori iz poraća 1945. bili su tabu-teme sve dok nije poražen komunizam, dok nisu održani prvi demokratski izbori i proglašena neovisna, slobodna Republika Hrvatska – ispričao je Vladimir Fuček.
U obitelji je odgajan u hrvatskom domoljubnom duhu jer su oba roditelja bila djelatna u političkom životu. Majčina braća bila su utemeljitelji Hrvatskog pjevačkog društva “Frankopan” u Remetama, a njegov otac bio je član HSS-a. Kada je u ljeto 1942. raspisan natječaj za upis u domobranske vojne škole, uspio je nagovoriti roditelje da mu dopuste prijavu na natječaj za upis. Na veliku radost bio je primljen za pitomca, a nakon Petrovaradina i Srijemske Kamenice, proljeće 1945. dočekao je u Zagrebu, gdje se nalazila Domobranska zastavnička škola.
FOTO: Wikimedia Commons
Tih dana u Zagreb su pristizale kolone izbjeglica iz Srijema, Slavonije i Bosne i u gradu se osjećala posebna atmosfera. Izbjeglice su, međutim, donijeli sa sobom i vijesti o zvjerskim postupanjima partizanske vojske prema stanovništvu na područjima koja su zauzeli.
– Tumačili su da je upravo to razlog zbog kojeg bježe. To je nužno dovelo i do razgovora u našoj obitelji o događajima koji slijede – kaže Vladimir Fuček. I danas pamti da je bio ponedjeljak tog 7. svibnja kada je oko podne došao otac i kazao da bi bilo opasno dočekati partizansku vojsku kod kuće.
– Priključili smo se očevoj postrojbi i krenuli iz Zagreba Ilicom i kroz Kustošiju u nepoznato – prisjetio se.
Ta postrojba, bojna, bila je ustrojena početkom 1945. i sastojala se od tri satnije jačine oko 600 vojnika. U njezinu sastavu bile su dvije satnije “starih” vojnika i jedna satnija vojnika unovačenih u jesen 1943. godine. Kod Zaprešića su primili zapovijed za povlačenje kroz Hrvatsko zagorje prema Celju, gdje su 9. svibnja i doznali za kraj rata. Bio je 14. svibnja kada su stigli u neposrednu blizinu austrijske granice i kasno poslijepodne utaborili se u šumarcima uz rub poljana koje se prostiru od Bleiburga i Unterloibacha prema Sloveniji.
– Kada je u naše zapovjedništvo stigla vijest da je dogovorena predaja, zapovjednik je rekao da nas više ne veže prisega i da, tko hoće, neka ode i preda se. Trećina vojnika odlučila je otići na bleiburško polje i predati se, među njima moj otac i ja, misleći da ćemo vjerojatno neko vrijeme biti zarobljenici, engleski ili partizanski, i da ćemo nakon toga biti upućeni svojim kućama. Ni u najcrnjim mislima nismo mogli predvidjeti strahote koje su nas čekale – kazao je Vladimir Fuček.
U Lawamundu su zatekli brojne partizane, koji su odmah naredili svrstavanje u četverored.
– Dok smo stajali u koloni, do nas je dojahao neki partizanski oficir i upro bičem prema meni povikavši: “Skidaj se!” Kada sam rekao da kao ratni zarobljenik imam pravo na svoju odoru, zviznuo me bičem po glavi. Na čelu mi je prsnula koža i iz rane sam počeo jako krvariti. Toga trenutka iz grupe partizana izdvojila se jedna partizanka vičući iz sveg glasa: “Klerofašistu!” Dojurila je do mene, dohvatila zlatni lančić s križićem koji sam nosio oko vrata, dar krsne kume, i povukla ga tako snažno da je lančić pukao, a i koža na mojem vratu...
FOTO: Screenshot
Počelo je razvrstavanje na domobrane, ustaše, časnike i dočasnike. Časnike su odmah odvajali i odvodili u vojarnu zvanu Kadetnica.
– Mi smo utjerani u kolonu prema Celju. Putem je bilo maltretiranja i fizičkog zlostavljanja, pa i likvidacija. Nisam ih vidio na svoje oči, ali da ih je itekako bilo, shvatio sam na povratku. Nisu se vraćali mnogi koji su s nama krenuli, poput ljudi na kolima u slavonskim narodnim nošnjama – ispričao je Fuček.
Noćili su u Celju; noći u tim provizornim logorima bile su jednako strašne kao i kilometarska hodnja. U prolasku kroz Svetu Nedelju stoički su podnijeli batinanje koje su im priredili civili koji su stajali uz rub ceste. Od gladi, žeđi, bolesti i umora deseci i stotine ostali su ležati pokraj ceste; svi su nemilosrdno ubijani. Nakon stotina prepješačenih kilometara, tri mjeseca kasnije u Zagrebu dobio je otpusnicu.
– U kakvu sam stanju tada bio, najbolje govori činjenica da me majka nije prepoznala, a kada joj je rečeno da sam ja taj što stoji pred njom, pala je u nesvijest. Težio sam tada 36 kilograma i danima se nisam mogao kretati bez štake. Stjecajem niza sretnih okolnosti i uz Božju pomoć ostao sam živ...
Dnevnik.ba