Podsjećamo i na obvezatno pridržavanje propisanih zaštitnih epidemioloških mjera.
U prilogu vam dostavljamo najnužnije informacije o umjetniku i njegovim radovima.
O umjetniku
Josip Lovrenović, akademski slikar-grafičar, rođen je 1976. godine u Banjoj Luci. Diplomirao na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu, Grafički odsjek, u klasi prof. Frane Pare 2000. godine. Na Grafičkom odsjeku Akademije likovnih umjetnosti u Warszawi 2005. godine završio cum laude dvogodišnji specijalistički studij pod mentorstvom profesora Rafala Strenta. Radi kao scenograf u Narodnom pozorištu u Sarajevu.
O izložbi
FOTOGRAFIKA PATINE I DOSTOJANSTVA
Uz izložbu Josipa Lovrenovića Mramorovi, Galerija Matice hrvatske Mostar, prosinac 2020.
Josip Lovrenović svojim novim autorskim ciklusom nastavlja višegodišnje autorsko bavljenje stećcima i već se dade ustvrditi kako je ono poprimilo intenzitet artističke opsjednutosti, što svakako veseli, budući da ga se ipak može izdvojiti i po iznimnoj osobitosti svojega angažmana, ali i običaja da svoj pogled na objekte zanimanja ili učinke toga pogleda, svoje fotografije, rado dijeli s publikom. Premda nova vremena i raznorazne nepovoljne okolnosti koje ona donose, te sve veća koncentracija novih naraštaja koji se definitivno odlučuju za život u gradovima, stvaraju čudnu statistiku koja kaže kako je zainteresiranih za ove kamene artefakte naše zajedničke povijesti, već odavno manje negoli je njih samih.
Stoga je svaki artistički osvrt na ovu jedinstvenu baštinsku priču uvijek dragocjen.
Lovrenović se pozabavio primjercima i dijelovima nekropola stećaka koji su manje eksponirani u izvanznanstvenoj sferi, valjda i zato i što se već odavno ne nalaze među novovjekim koordinatama međuljudske komunikacije, te nam već i tom činjenicom sugerira osobit način života ovih odumrlih naraštaja, koji su pod svoje monumente polegli i najvažnije tajne svoga sudjelovanja u našem srednjovjekovlju. Jer, očito je, i svoje živote i smrti držali su podalje od tadašnjih društvenih ukupnosti, a mjesta mrtvovanjaodređivale su blizine majdana iz kojih su oni, već za svojih života ili pak oni koji su nakon njihovih smrti do njih držali, vadili kamene gromade i u raznim formama okretali ih prema nebu, nudeći i tom svodu besmrća i vječnoga života,svoje znakovlje i ikonografije,dokaze vjerovanja pa i ispovijedi o samima sebi,a na trodimenzionalnim plohama utiskujući poruke o svome vremenu i plemenu, svojim obrtima i načinima života.
Lovrenović uspijeva pronaći i reducirati najbitnije značajke svega spomenutog; ponajprije, on ovim nadgrobnicima prilazi s poštovanjem i s određene distance, i svaka ova fotografija svjedoči tišinu i dostojanstvo u kojoj su ukopani i željeli ostati, ne samo u svijetu mira imaginiranom vlastitim vjerovanjima još za svojih života, nego i zauvijek, te su zato valjda ove nekropole i ostale, nekom čudnom predvidljivošću ovih srednjovjekovljana, izvan svih gužvi i strka, kakve ljudi sobom donose svud gdje se nasele, brišući tragove prethodnika. A takvima se ni ne vrijedi nadati jednom boljoj sudbini!
Autor baš na tomu inzistira; na toj njihovoj potrebi za osamama te sjajno dočarava ambijentalnost ovih mističnih spomenika, i u kontekstu neba i u kontekstu ozemlja sa svime što ono nudi, a novovjeki čovjek još nije uništio. Kažem još, jer teško da neće, jer, primjerice, stari hrast na osami, koji za ljetnih žega drži sjenke nad stećcima, već će jednom nekomu zapasti za oko, i posjeći će ga, i za sedam dana vatre taj netko oskrnaviti pet ili više stoljeća!
Umjetnik potiho naglašava kontekstualnost fokusiranih stećaka, dakle i u simboličkom odnosu s okolišem i njihovo vidljivo sjedinjenje s nebom, ma koliko ono bilo visoko, jer se u smrtnim časima valjda i nebo načas primakne zemlji, te uzdigne duše vjerovateljima koji će zanavijek ostati pod kamenom. Jednako tako autor ukazuje i na kontekstuiranost znakovlja na odabranom stećku i međusobni odnos i slijed tih znakova, ali i međusobni odnos skupina istih, s mnoštvom različita znakovlja, koje i nevelikom znalcu nudi priču koju može odgonetnuti onako kako se njemu čini najbolje i valja priznati da su dobronamjerni poluznalci puno pošteniji od kvaziznalaca, jer oni ne dodaju viđenom osobine u smislu preciznijih vjerovanja i narodnosno – nacionalnih pripadnosti, kakve ljudi pod kamenom nisu određivali naglašavali ni za svojih života, te se Lovrenović ne upušta niukakve sugestije toga tipa, nego pažljivim izborom najraskošnijih tipova ovih čudnih, pa gotovo i heraldičkih rukopisa, svakome nudi da se sam prema njima ophodi i shvaća ih onako kako on želi.
Odabirom i fotografiranjem istog, autor sastavlja svojevrsnu knjigu poruka, gotovo u nekom (foto)grafičkom slijedu i tehnikama imanentnom njoj i u scenografiji koju je načinilo vrijeme i patina koju je, kroz uglavnom neznan broj stoljeća, strpljivo nanosilo na ove sanduke, sljemenjake i ploče, pod kojima vjekuje možda najzanimljivija čeljad koja je živjela pod nama dodijeljenoj kriški neba.
Ništa drugoga Josip Lovrenović ni nije htio naglasiti.
Dnevnik.ba