Article_Top_970x250

Novi detalji o mračnoj tajni poratne Njemačke: Istraumatizirana djeca opisala mučna ‘dovođenja u red‘

žrtve lječilišta

Novi detalji o mračnoj tajni poratne Njemačke: Istraumatizirana djeca opisala mučna ‘dovođenja u red‘

lip 13, 2021
dnevnik.ba
dnevnik.ba

Ilustracija: Jutarnji.hr

U tadašnjoj Zapadnoj Njemačkoj kroz te je ustanove, od pedesetih do početka devedesetih, prošlo oko 8 do 12 milijuna djece

Odaslana djeca je, možda, najblaži prijevod naziva Verschickungskinder. Verschikung je ukrcaj, slanje - ali i deportacija. A djeca na koju se naziv odnosio o tom iskustvu govore nerado, ali ako govore - tretiraju to traumatično iskustvo baš kao deportaciju u logor, kao period mučenja.

Anja Röhl, jedna od te djece, pothvatila se istraživanja te prakse nastale, barem naizgled, da se pomogne djeci kojoj je trebao klimatski odmor, rekreacija, u nekim slučajevima fizička odnosno duševna rehabilitacija, u ljetnim centrima ili u lječilištima, piše Jutarnji.hr.

U tadašnjoj Zapadnoj Njemačkoj (koja je prije njemačkog ujedinjenja imala oko 60 milijuna stanovnika) kroz te je ustanove, od pedesetih do početka devedesetih godina prošlog stoljeća prošlo oko 8 do 12 milijuna djece, procjenjuje Röhl.

Korektivne metode

Da bi se djecu "dovelo u red", odgojiteljice i odgojitelji primjenjivali su pedagoške mjere kakve danas uvršćujemo u arsenal mučenja i okrutnosti. "Korektivne metode" podrazumijevale su batine, izoliranje, uskratu sna, uskratu hrane, ili pak prisilno hranjenje, te svakovrsna ponižavanja i ina maltretiranja. Anju Röhl su roditelji poslali na oporavak na jedan od otoka u Sjevernom moru 1961, kad još nije navršila 6 godina.

"Prve sam noći vidjela djecu vezanu za njihove krevete u spavaonici", ispripovijedala je nedavno za Frankfurter Allgemeine Zeitung (FAZ). "Od tog trena nadalje napatila sam se straha kroz svih šest tjedana".

Röhl je prva počela iznositi u javnost i istraživati razloge tog mučenja djece. Preklani je, s još nekim žrtvama, osnovala Inicijativu Verschickungskinder.

Ovih dana ju je, kao svjedokinju, saslušao parlament Sjeverne Rajnske i Vestfalije, jedna od njemačkih saveznih zemalja koja je, zajedno s Donjom Saskom, Berlinom i Baden-Württembergom, odlučila službeno rasvijetliti tu epizodu. Posrijedi je suočavanje s "još jednim mračnim poglavljem u poslijeratnoj njemačkoj povijesti i vizijom djeteta u tom razdoblju", objašnjavao je lani za FAZ Dennis Mälzer, zadužen za obiteljsku politiku u Socijaldemokratskoj stranci Njemačke (SPD) u Düsseldorfu.

Crna pedagogija nametnuta "isporučenoj djeci" u nekim je slučajevima tijesno povezana s nasljeđem nacionalsocijalizma. Prošle je godine, nakon prijava Anje Röhl, program javne televizijske mreže ARD nazvan Report Mainz utvrdio da su mnoga od tih lječilišta za krhku djecu vodili bivši nacistički dužnosnici.

Liječnici ratni zločinci

Na primjer, SS-ovac Werner Scheu, ratni oficir, osuđen za sudjelovanje u istrebljenju 220 litavskih Židova 1941, vodio je nakon puštanja iz zatvora dječji sanatorij Möwennest (Galebovo gnijezdo) na otoku Borkumu u Sjevernome moru. Albert Viethen, nacistički liječnik optužen za eutanaziju dvadesetero djece u Hitlerovu režimu, vodio je sanatorij Schönsicht (Prekrasan pogled) u Berchtesgadenu u Bavarskoj, omiljenom mjestu odmora Adolfa Hitlera i Eve Braun.

"Vjerujemo da je žensko osoblje koncentracionih logora koristilo dječje domove kao utočište, gdje je moglo naći posao, iako to sa sigurnošću ne znamo", rekla je Röhl za Deutsche Welle. Preživjeli koji su se "oporavljali" u tim i inim ustanovama rekli su da su ih premlaćivali, prisiljavali da satima noću stoje bosi na hladnom podu, jedu kose svezane za stol, pa čak i da gutaju što bi povratili. Röhl bilježi da su neki roditelji prijavili zlostavljanje svoje djece još u ta doba, ali da nadležna tijela nisu o tome vodila računa.

"Djeca su se vratila bolesnija nego kad su odlazila, bila su pothranjena, morala su biti hospitalizirana", iznijela je. "Ponekad su bila toliko traumatizirana da ne bi prepoznala roditelje. Vratili smo se drugačiji od onoga kako smo stigli. Ranjeni, u dušu i fizički", kaže Anja Röhl.

Suočavanje sa zlom

Otac joj je novinar Klaus Rainer Röhl, osnivač Konkreta, veoma ljevičarskoga njemačkog magazina, koji je od 1957 do 1973 imao silan utjecaj na studentsku populaciju. Odrasla je s njime nakon razvoda roditelja. Dobro je "kliknula" s novom Röhlovom suprugom, novinarkom Ulrikom Meinhof. I raspad tog braka 1968 i propast Konkreta posljedica su Röhlove odluke da se otuđi od klizanja dijela studentske ljevice prema terorizmu, u čemu je Meinhof imala presudan udio zajedno s Andreasom Baaderom, s kojim je 1970 osnovala terorističku Frakciju Crvene armije (RAF). 

Uzapćena 1972, Meinhof je poginula obješena 1976 u stuttgartskom zatvoru Stammheimu u sve dosad nerazjašnjenim okolnostima. Njezini suborci su godinu kasnije iz osvete likvidirali saveznoga državnog tužioca Siegfrieda Bubacka, prethodno člana Nacističke stranke, koji je 1962 optužio Der Spiegel za veleizdaju.

Godinama kasnije Röhl je rekla da je imala veoma pozitivnu vezu s Meinhof, da joj je ona bila prva referenca, s obzirom na odsutnost majke i problematičan odnos s ocem. Štoviše, kad je odrasla, Röhl je izjavila da se otac prema njoj ponašao neprikladno i pretjerano seksualizirano. On je te tvrdnje poricao, ali je biograf Ulrike Meinhof Spiegelu iznio da je Meinhof napustila Röhla jer je imao seksualiziran pristup kćerima te im je naudio. Meinhof je u tom braku, naime, rodila dvije kćeri; Bettina Röhl je istaknuta feministička novinarka, analitičarka studentskih šezdesetih.

Njezina starija polusestra Anja Röhl u životu se nekoliko puta morala suočiti sa zlostavljanjem. Smogla je snage da ih prokaže i da pomogne drugima da učine to isto.  

Dnevnik.ba