Ako je "prema relevantnim istraživanjima", kako su tada govorili državni mediji, prije Mundijala u Francuskoj za Hrvatsku znalo 5, a nakon SP-a 10 ili koliko već posto svjetske populacije, onda su zasluge Jarnija, Vlaovića i Šukera za barem pola tog stopostotnog povećanja prepoznatljivosti zemlje koja nosi čudne dresove s kockicama i koja je u Francuskoj prvi put nastupala na SP-u.
Zbog svega toga, u legendu su opravdano ušla Asanovićeva proigravanja na trepavicu, Jarnijeva ljevica kojom je u stilu Roberta Carlosa zatresao lijevi kut Kopkeovih vrata, Vlaovićeva desnica u isti kut i na kraju Šukerov predatorski instinkt nakon rolanja po lijevoj strani. Ne zaboravimo i čudesne obrane čovjeka čiji je nevjerojatni kiks-autogol do malo ranije bio "play of the day" na CNN-u.
Te noći i ranog jutra, sve ulice i trgovi, sela i gradovi u Hrvatskoj i dijaspori bili su u nedoživljenoj euforiji i činilo se da je Hrvatska sigurno svjetski prvak. Ta pobjeda postala je mit, a kao i kod svakog mita, činjenice su gurnute u stranu kako ne bi stajale na putu krasnoj priči.
Trijumf reprezentacije Hrvatske nad Njemačkom nije samo potpuno zasjenio neusporedivo važniju pobjedu i to nad daleko jačom i boljom Nizozemskom (2:1) tjedan dana kasnije u utakmici za svjetsku broncu, nego je pobjeda Hrvatske nad Elfom jedan od događaja-međaša, kultnih, nezaboravnih događaja, urezanih u kolektivnu svijest i memoriju nogometnih navijača, ali i cijelog naroda i države.
Njemačka je dakle ‘98 bila aktualni europski prvak, a do titule na Euru ‘96 došla je, eto još jednog mita, "krađom" preko Hrvatske u četvrtfinalu. Zato je utakmica s njom i to u četvrtfinalu prvog Svjetskog prvenstva na kojem je reprezentacija mlade države nastupala po prvi put, shvaćana kao savršena prilika kako bi se osvetio Manchester dvije godine ranije.
Cijela zemlja pratila je svaku sekundu pohoda Hrvatske, koja je nakon srpskog agresora na hrvatskoj i bh. bojišnici, redom otresala jamajkanskog, japanskog i rumunjskog neprijatelja na francuskoj bojišnici. Tada je slijedila majka svih bitaka protiv najuglednijeg protivnika.
Činjenica je, a to se nikada ne govori i ne piše kako se ne bi kvario mit, i da je navedena Njemačka bila miljama daleko od slavnih dana, pa čak i one koja je dvije godine ranije "krađom" protiv Hrvatske došla do europske titule.
Elf je te večeri u Lyonu bio penzionerska momčad. Predvodio ju je 37-godišnji Matthaus, u napadu je prijetio Klinsmann, ali u 34. godini. Obranu je držao 33-godišnji Kohler, a njegov vršnjak Kirsten ušao je kao napadački joker. Samo godinu od njih mlađi je bio veznjak Hassler, a 32 godine je imalo i njemačko "tajno oružje" protiv Hrvatske. Nevjerojatno spori, ali u skoku opasni napadač Olaf Marschall, uveden deset minuta prije kraja, kada je izbornik Bertie Vogts sve bacio u napad, a zauzvrat primio dva gola.
S druge strane, čovjek koji si je sam nadjenuo naslov "trener svih trenera", na raspolaganju je imao "igrače svih igrača" novije hrvatske povijesti, ali uspjesi te reprezentacije i legendarna pobjeda u Lyonu ne mogu se zahvaliti Ćirinom dekadentnom, usporenom i šablonskom nogometu, nego Asanovićevim proigravanjima na trepavicu, Šukerovom predatorskom instinktu i na ovoj utakmici prije i poslije svega, čudesnim obranama Dražena Ladića, nedovoljno opjevanog junaka mitskog trijumfa.
Jer čak i ovakva staračka Njemačka, sa sitim i bogatim igračima, koji su osvojili sve, pa tako i svjetski i europski naslov, protiv potentne, gladne i ratnički napaljene Hrvatske, složila je pet mrtvaca koje je sa crte morao skidati golman.
Njemačka je od početka pa sve do spomenutog crvenog kartona njenom braniču dominirala, a Ladić izvodio čudesa, nevjerojatno braneći zicere Klinsmannu i Bierhoffu. Pretjerana agresivnost Nijemaca te posvemašnja nervoza rezultirali su isključenjem, što je prelomilo utakmicu. Hrvatska je više od poluvremena igrala s igračem više zahvaljujući tome što je Šuker sjajno odglumio pogibiju od Wornsovog oštrog starta, pa norveški sudac Rune Pedersen nije imao izbora.
Na terenu, gdje je do tada "postojala" samo Njemačka, dominaciju preuzima Hrvatska, koja je pritom imala i sreće, jer kako je često isticao Ladić: "Dva puta smo puknuli po golu i tri puta zabili".
Na isteku poluvremena, u 45. minuti, Jarni je s lijeve strane s 20-ak metara opalio po lopti koja je odsjela u lijevom kutu. Sličan recept primijenio je Vlaović u 80. minuti, ovog puta s desne strane u desni Koepkeov kut. Konačan rezultat postavio je Davor Šuker u 86. minuti, kad je nakon solo prodora pucao kroz noge njemačkog vratara.
Kraj utakmice označio je početak neviđenog hrvatskog slavlja, od tribina Gerlanda do ulica i trgova hrvatskih gradova, gdje su na velikim ekranima deseci tisuća navijača pratili povijesnu pobjedu.
Ni prije ni poslije nijedna medalja ili uspjeh u nogometu, niti u drugim sportovima, neće Hrvatsku ispuniti tolikom srećom i ponosom, niti će imati emotivnu vrijednost kao ova. Čak ni srebro na SP-u 2018. jer ono je osvojeno u drugoj eri, kada je Hrvatska već desetljećima bila priznata i slobodna država.
Uspjesi hrvatske reprezentacije u Rusiji zato su izazvali potpuno drugačiji tip euforije od one koje se prisjećamo na današnji dan, piše index.hr.
Sastav Hrvatske koja je u četvrtfinalu Svjetskog prvenstva 1998. pobijedila Njemačku 3:0 (Jarni, Vlaović, Šuker)
Ladić; Štimac, Bilić, Šimić - Stanić, Soldo, Boban, Asanović, Jarni - Vlaović (od 84. Marić), Šuker.
Izbornik: Ćiro Blažević
Dnevnik.ba