Nesuđeni svećenik, punim imenom Augustin Josip Ujević, rodio se 1891. u Dizdara kuli u Vrgorcu. Dok je studirao u Zagrebu, privlačila ga je politika. Na sreću, buntovni hrvatski intelektualac brzo se razočarao i posve okrenuo poeziji. Osim politike, odrekao se prijatelja, među kojima je bio i veliki Antun Gustav Matoš.
"Tko sam i što sam, što ću, koga volim što tražim, kuda idem za čim lutam"
Tin Ujević je do 1945. objavio Lelek sebra, Kolajnu, Auto na Korzu i Ojađeno zvono. "Ne boj se, nisi sam, ima i drugih…"
Komunističke vlasti zabranile su mu pisati pa je anonimno prevodio sve dok mu Jure Kaštelan nije pomogao objaviti Rukoveti. Stalni posjetitelj boemskih kavana i gostionica, pohabana ogrtača i šešira, pisao je o sebi, bratstvu ljudi, vremenu, visinama, staračkoj skrušenosti...
"Kako je teško biti slab, biti sam, biti star a tako mlad".
Dokumentarist Rudolf Sremec uspio ga je 1954. privoljeti da se prošeta pred njegovom kamerom. Jedina je to Ujevićeva živa slika.
Veliki pisac za života nije dobio niti jedno priznanje, a danas ona nose njegovo ime. Izliven u bronci šeta poznatim mu ulicama. Stihovi Tina Ujevića griju police mnogih mladosti ili su se, siti samoće, spleli sa sjetnim notama sjetnih glazbenika, piše HRT.
Dnevnik.ba