Bio je mirni dan na Pacifiku, sa savršenim uvjetima za jedrenje uz zalazak sunca. No, 11. travnja 2007. znanstvenici s Instituta za istraživanje Monterey Bay nisu imali vremena za takvu uživanciju. Njihova misija je bila postaviti truplo kitova na dno oceana, stvarajući ono što mikrobiolozi nazivaju "padom kita", piše Express.
Scena je bila apsurdna - dogovor znanstvenika i Obalne straže bio je ‘privođenje‘ mrtvog kita prije nego se on previše približi obali (uklanjanje nasukanog kita je iznimno teško i komplicirano). Naposljetku su znanstvenici dobili svog kita koji je plutao u vodi.
Zbog svoje veličine i mogućnosti "padanja" u duboke dijelove oceana, morski kitovi predstavljaju jedinstvene eksperimentalne mogućnosti za istraživače.
Posljednjih nekoliko desetljeća proučavaju se njihova trupla i okolni morski ekosustavi na lokaciji gdje završe.
No, ocean je ogroman, a šansa pronalaska mrtvog kita je minimalna, pa znanstvenici hvataju svaku priliku da mu sami odrede lokaciju i tamo ga postave. Tako su znanstvenici s Instituta Monterey u zadnjih 15 godina potopili pet kitova na različitim dubinama.
Budući da vrlo malo sunčeve svjetlosti dopire do oceanskih dubina, na tim se mjestima očekuje vrlo malo života zbog nemogućnosti fotosinteze. Barem tako proizlazi iz logičnog razmišljanja.
No, to je bilo prije otkrića ekstremofila, organizama koji žive u dubini oslanjajući se na to surovo okruženje. Unatoč nedostatku ugljika, te bakterije ipak traže svoju šansu za preživljavanje.
Foto: Craig Smith Noaa
Providnost im obično stiže u obliku mrtvih fitoplanktona koji žive blizu morske površine te tonu kad umru (fenomen poznat kao morski snijeg). Do svog silaska na dno sadrže vrlo malo ugljika, no stvorenja na dnu se ipak "pogoste tim ostacima".
Patrick na dnu
Znanstvenici su tako 2007. na rep kita Patricka, koji je nesvjesno darovao svoje tijelo za znanost, zavezali uže te ga odvukli natrag na otvoreni ocean.
Tako su imali jedinstvenu priliku promatrati kako se u prirodi iz mrtvog stvara život. No, kad su se sljedeći put vratili do Patricka, otkrili su da se njihov GPS otpojio, a kita nije bilo na vidiku. Izgubili su ga.
Nasreću, nakon šest mjeseci sasvim su slučajno naišli na njega. Kad kit završi u nutritivni izgladnjelom sustavu, to narušava prirodni red, na način da postaje "švedski stol" raznim stvorenjima.
Kostur kita tako je pozitivan dar da oceansko dno, gotovo čudo. Uskoro će kostur biti pokopan ispod sedimenta, a mikroskopske bakterije provesti svoj život u mraku - cvjetajući i razmnožavajući se.
Prije ili kasnije sve se vraća u prirodno stanje i hrana na mjestu palog kita nestaje - no za to treba punih 100 godina, ističu znanstvenici. Za to vrijeme, život će napredovati.
Foto: Mbari
Nakon što je položen na svoj počinak, Patrickovo je truplo svakih nekoliko mjeseci pregledao tim znanstvenika, a postupak raspadanja slijedila je studija.
Tijekom 10 godina, koliko već traje, stručnjaci su otkrili neke nove vrste crvića i puževa koji jedu kosti, a time su stekli i bolje razumijevanje morskog dna koje nam je često jednako nepoznato kao u udaljeni planeti.
Dnevnik.ba