Poslije Splitskog sporazuma od 22. srpnja 1995. između predsjednika RH Franje Tuđmana i predsjednika Predsjedništva BiH Alije Izetbegovića, hrvatske snage pokrenule su akciju "Ljeto ’95.", a zatim i "Oluju" koja je započela 4. kolovoza 1995. u 5 sati ujutro.
Oslobađanjem Bosanskoga Grahova i Glamoča u BiH, kao i mobilizacijom i raspoređivanjem svojih snaga, Oružane snage RH natjerale su srpsku vojsku da Bihać stavi u drugi plan i suoči se s prijetnjom hrvatskoga strateškog napada na tzv. Republiku Srpsku Krajinu (RSK).
S obzirom na snagu njene vojske (40 tisuća vojnika raspoređenih u pet korpusa) RSK je nestala mnogo brže nego što se očekivalo. Pokazalo se da je najslabija točka RSK bio vojni vrh. Sustav zapovijedanja gotovo da nije ni postojao, a poseban problem bio je nedovoljnom broju zapovjednog kadra kao i loša stručna osposobljenost.
Operacija "Oluja" bila je klasična operacija kopnene vojske uz učešće ratnog zrakoplovstva. Brodovi Hrvatske ratne mornarice također su bili u najvećem stupnju pripravnosti na južnom Jadranu.
Na bojišnici je upotrijebljena ofenzivna vojna taktika uz visoki stupanj koordinacije pješaštva, oklopnih snaga, artiljerije i zrakoplovstva uz brzinu, silinu i dobru usklađenost svih grana Oružanih snaga RH. Široko-krilni združeni napad odvio se prema obrascu taktike NATO saveza, piše Express.
Hrvatska vojska demonstrirala je modificiranu zapadnu doktrinu "zračno-kopnene bitke" u kojoj su, pored ostalog, pokazana i jaka artiljerijsko-raketna djelovanja po dubini, precizno djelovanje ratnog zrakoplovstva na strateške ciljeve te snažne psihološko-propagandne aktivnosti uz obavještajnu i logističku podršku potpuno na razini NATO operacija.
U "Oluji" su, što je posve nepoznato u široj javnosti, hrvatski piloti potpuno redefinirali do tada poznatu taktiku i način borbene upotrebe lovca MiG-21, frontovskog lovca koji nije osmišljen za napade duboko u neprijateljskom području. Avion koji se koristio na svjetskim ratištima uglavnom za napade na kopnene ciljeve sa velikih visina, u "Oluji" je pod oštrim kutevima letio na ekstremno malim visinama između 25 i 50 metara, prilazivši meti u brišućem letu.
Taktika niskog leta, na visinama ispod 50 metara, uz brzinu od 250 metara u sekundi (900km/h), ne samo da je sa sobom nosio prijetnju srpske PZO, nego su u tim okolnostima leta prijetnje bili i zemaljski objekti poput dalekovoda, krovovi kuća ili vrhovi stabala.
Poslije odbacivanja bombe ili lansiranja rakete prema cilju s male visine, uslijedilo bi energično povlačenje aviona u lijevu ili desnu stranu uz samu ivicu nedozvoljenog opterećenja kako bi se zadržala mala visina, izbjegao udarni val vlastite eksplozije i izbjegle visine na kojima je djelovala neprijateljska, srpska PZO ("Strela", "Bofors" i KUB). Pri tim manevrima došle su do izražaja sve najbolje karakteristike koje su ruskih inženjeri ugradili u izuzetno izdržljivi i pouzdani MiG-21. Dodajmo da hrvatski avioni uopće nisu imali IC mamce!
Ni na jednom svjetskom ratištu MiG-21 nije se koristio na takav ingeniozan način kako su ga koristili piloti HRZ-a koji su znali s kakvom PZO neprijatelj raspolaže i tome su na najbolji mogući način prilagodili taktiku ratovanja MiGa-21 te do ciljeva dolazili - potpuno neprimijećeni. Šok i nevjerica među srpskim vojnicima bili su potpuni.
Obračuna aviona HRZ-a i ratne avijacije RSK nije bilo, osim što je kod Kutine hrvatski pilot Ivica Jakopčić uočio "Orla" u napadu na "Petrokemiju". Nakon što je pilot "Orla" vidio hrvatski MiG-21, pobjegao je prema zoni sunca u zalazu, pa ispaljena Jakopčićeva raketa nije zahvatila cilj.
Samo dan kasnije sve je bilo spremno za napad hrvatskih MiGova na aerodrom kod Banja Luke s kojeg je došao taj avion. Međutim, operacija je zaustavljena na zahtjev jedne zemlje sa zapada.
Tijekom 1994. godine posebno opremljen HRZ-ov borbeni helikopter Mi-24 poduzimao je letove termovizijskog snimanja fronta kako bi se mapirao raspored PZO-a Krajine.
Letovima na visinama od 1500 do 2000 metara, uglavnom obavljanim noću, hrvatski su piloti namjerno provocirali uključenje radara neprijateljske PZO, nerijetko i nišanskih radara sustava KUB-a, nakon čega bi misije bile naglo prekidane zbog sigurnosnih razloga. Tim se letovima dolazilo do informacija o položajima srpskog PZO-a.
Prije same "Oluje" hrvatski borbeni piloti uvježbavali su izvođenje više vrsta zadataka, uključujući i napadne operacije duboko u neprijateljskom području. HRZ je spriječio veće djelovanje srpskih aviona s aerodroma Mahovljani kod Banja Luke i aerodroma Udbina, tako da je u konačna uloga avijacije i PZO-a RSK-a za cijelo vrijeme trajanja "Oluje" bila posve minorna.
Srpske snage bile su uvjerene da će izdržati hrvatski napad 15 do 20 dana, pri čemu su očekivali uključivanje jedinica Vojske Jugoslavije i Vojske Republike Srpske.
Ali, to se nije dogodilo. Među ostalim greškama, zapovjedni kadar Srpske vojske Krajine pretpostavljao je nastavak hrvatskih prodora prema Drvaru i Mrkonjić Gradu. Međutim, hrvatska vojna operacija zahvatila je cjelokupan zračno-kopneni prostor RSK i već prvog dana „Oluje“ izvedeno je 80 posto svih planiranih borbenih zadataka pri čemu je dubina prodora Oružanih snaga RH iznosila između 5 i 15 kilometara. Djelovanje i hrabrost pilota HRZ-a bila je važna karika pobjede u "Oluji".
Kakav nam borbeni lovac treba za budućnost? Zaštita zračnog prostora, prevlast u zračnom prostoru, napadaji na zemaljske ciljeve, elektronsko i klasično izviđanje, protuelektronsko djelovanje….Kada definiramo što nam od ovih navedenih zadaća treba u taktičkom i strateškom smislu, tada možemo i definirati tip aviona za budućnost HRZ-a.
Jednom zgodom je junak Domovinskog rata i ludo hrabri pilot MiG Ivan Selak sve rekao u jednoj rečenici: "Nije pitanje kakav nam borbeni lovac treba, nego kada će nam zatrebati".
Dnevnik.ba