Projekt "Baština odozdo, Drežnica: Tragovi i sjećanja 1941.–1945." okupio je u organizaciji Instituta za povijest umjetnosti iz Zagreba međunarodni tim stručnjaka. Financijski ga podržavaju Srpsko narodno vijeće, Ministarstvo kulture Republike Hrvatske i Society for Post-Medieval Archaeology iz Velike Britanije. Rezultati aktualne faza projekta bit će predstavljeni u sklopu komemoracije u subotu, 19. rujna u Drežnici.
Projekt istražuje oblike otpora i društvene skrbi u Drežnici u dramatičnim okolnostima fašističke okupacije i terora. Te su društvene prakse bile razvijene s projektivnom idejom budućnosti koja danas izostaje pri promišljanju uzroka i posljedica aktualnih društvenih promjena, ističe voditeljica projekta Sanja Horvatinčić za Hinu.
Baština nikad nije samo stvar prošlosti, nego je način prevođenja prošlosti u sadašnjost, otkriva moto projekta povjesničarka umjetnosti specijalizirana za spomenike i napominje da ta medijacija ovisi o dominantnim vrijednostima i pozicijama moći unutar određene zajednice.
Povijesna zbivanja proizvela velik broj spomen-mjesta
Velika koncentracija spomenika na području Drežnice rezultat je bremenitih povijesnih zbivanja koja su proizvela velik broj značajnih spomen-mjesta, mjesta stradanja i onih koji su vezani uz partizanski pokret. Oni su pripadali bivšem spomen području koje je izgubilo tu kategoriju zaštite u hrvatskoj tranziciji.
Ondje je tijekom 1941. dva mjeseca boravio Glavni štab NOB Hrvatske, i bio iz Karlovca poslan veći broj dobrovoljaca iz Španjolskog građanskog rata, što toj povijesnoj epizodi daje međunarodnu dimenziju.
Među njima su bili Ivo Vejovda, Ivan Hariš, Ivo Rukavina i kasnije Veljko Kovačević, scenarist tv serije Kapelski kresovi, koji su temeljeni na iskustvima Drežnice. Iskusni revolucionari iz Španjolskog građanskog rata ovdje su prenosili iskustvo antifašističke borbe i gerilskog ratovanja te organizirali već pokrenuto stanovništvo koje od samog osnutka NDH doživjelo brutalne napade, ubojstva, bacanje u jame, itd., podsjeća Sanja Horvatinčić.
Otpornost stanovništva i činjenica da je sedam puta paljena, u prošlom sistemu donijeli su slavu "partizanske Drežnice" te je nastao velik broj spomenika s važnim umjetničkim prinosima, među kojima i najistaknutijih autora poput Koste Angeli Radovanija i Zdenka Kolacija.
Novi krajolik sjećanja
Cilj projekta je da se uz pomoć arheologije, koja se primjenjuje na suvremenu povijest, upoznaju materijalni ostaci ratnih sukoba, kako bismo stavili naglasak na njihov značaj, ali i demistificirali određene narative, njihovo pamćenje i memorijalizaciju. Neka mjesta, koja su bila važna u memoriji lokalnog stanovništva, nisu bila obilježena, a neka druga su obilježena značajnijim spomenicima. Naš cilj je dati novi pogled na taj prostor pri čemu pokušavamo mapirati krajolike sjećanja, od vidljivih do nevidljivih, kaže Sanja Horvatinčić.
Stanovništvo je pronalazilo utočište i ostvarilo neku vrstu savezništva s prirodom. To je u našoj današnjoj percepciji nepristupačan krajolik i opasna mjesta, poput krša, kanjona i špilja, ali je u trenutku okupacije bio dobrodošao zaklon i utočište.
Špilja s križevima i partizanski logor
S iskustvom španjolskih i portugalskih arheologa te domaćim arheolozima, etnolozima i povjesničarima detaljno su istražena dva lokaliteta: omanja špilja u narodu poznata kao Špilja s križevima, u koju su se ljudi skrivali, i centralni partizanski logor, mjesto gdje je organiziran i strukturiran otpor tijekom 1941. godine.
Sustavno smo istražili Špilju s križevima i iz razdoblja Drugog svjetskog rata pronašli metke, dijelove oprema za šišanje, iglu, predmete koji su ljudima koristili u vrijeme zbjegova, a pored toga pronašli smo i pretpovijesne slojeve keramike koji će se naknadno analizirati. Na zidovima ulaza zapažen je niz uklesanih križeva, koji najvjerojatnije datiraju u razdoblje prije naseljavanja srpskog stanovništva u 17. stoljeću u Vojnu krajinu. Slojevi pokazuju da je špilja tisućljećima bila u kontinuiranoj privremenoj upotrebi, ističe ona.
Drugi lokalitet na kojem su provedena istraživanja je centralni partizanski logor nedaleko sela Tomići, dodaje Horvatinčić, napominjući da je istražen pastirski stan, tradicijska kuću koja je zatečena u ruševnom stanju.
Metodološki nam je jako važna kontinuirana suradnja i zajednički rad s lokalnim stanovništvom, čime kombiniramo različite izvore i uvažavamo lokalnu memoriju, osobito kad su izvori žene i djeca, koje nisu bile naviknute da budu izvori historiografiji, tako da time imamo promjenu paradigme, ističe voditeljica projekta.
Izbjeglice i zaštita prirode
Vrlo je prisutan memorijski sloj, u govoru, u sjećanjima i u nazivima dijelova krajolika, npr. Šatori je naziv mjesta na kojem je neko vrijeme bila smještena partizanska bolnica, a jedan dio šume se zove Agitprop, gdje bila drvena kuća u kojoj je bio smješten agitprop CK KPH.
Istraživanje otkriva i sasvim recentni sloj vezan uz prisutnost izbjeglica. Ljudi koji pokušavaju pobjeći od nekih novih ratova imaju rutu kroz ovu šumu i na mjestima koja istražujemo ostavljaju tragove - ostatke hrane, komade odjeće.
Istraživačkom projektu nametnuo se i problem zaštite prirode. Naime, ovdje je u planu izgradnja retencije u slivu HE Gojak, te se vrši sječa šume. Domaći ljudi dobro poznaju prirodu u kojoj žive i njezinu sezonsku dinamiku, te su zabrinuti za nju ali i za svoju imovinu.
Tako je krški krajolik, koji je bio važan saveznik mještana u pružanju otpora, danas ugrožen projektom retencije za hidroelektranu, a spomenici iz Drugog svjetskog rata služe kao orijentacijske točke za izbjeglice koji dandanas traže utočište od ratova i stradanja, zaključuje voditeljica projekta Sanja Horvatinčić.
Dnevnik.ba