Od Kranjčara su se oprostili brojni poznati iz svijeta nogometa i s estrade, a jedan od onih koji su podijelili manje poznate priče o njemu je i Anđelo Jurkas, hrvatski redatelj, glazbeni kritičar i novinar.
On je na svom Facebooku ispričao dogodovštinu iz vremena dok je Kranjčar bio trener Rijeke, od 2002. do 2003. godine.
"Cico. Ima tome godina. Max i ja smo stopirali preko cijele države. Furka nam je bila spustit se za Dubrovnik i od dolje krenut prema Umagu i završit na Motovun Film Festivalu i natrag u Rijeku doma u stan. Pravilo je bilo samo autostop, ni kune potrošit na put. Backpackovi na leđa, zajebancija i smijeh na face, feelgood i ajmo mladosti da te razmrdamo. Hranili se za švedskim stolovima hotela u koje bi banuli u 6 ujutro, spavali po plažama, kućama, krali cedeove, poginuli skoro s pijanim vozačima par puta, narokani Labinjani s techno partyja iskakali im iz auta, Poljake zajebavali da ćemo ih opljačkat i silovat i svašta nešto. Smijehovi preko suza. Tako par godina, tj. ljeta zaredom. Super avantura za ‘lude dvadesete‘. Dio toga bit će u jednoj od sljedećih knjiga. Ali na jednom od povrataka s turneje stojimo mrtvi umorni između Opatije i Rijeke, oko Preluka", piše Jurkas na Facebooku pa dodaje:
"Zadnji kilometri do doma i ne da nam se više hodat, dižemo palac prema Rijeci, staje auto, ulazimo. U to je vrijeme Cico trenirao Rijeku. Kako sam fan hrvatskog nogometa prestao bit kad su prestali dat Mamiću namještat prvenstva, nije mi puno značilo tko bi mogao prevozit. Ali kad smo ušli u auto, vidjeli vozača ‘Ajde dečki upadajte‘, ono imaš momentalni neki respekt. Cico Kranjčar. Glavom i bradom. I 15ak minuta takvog fora chit chata. Ono, legenda te vozi. Razbrbljali se. Max zaspao od umora na zadnjem sicu. Cico se smiješio. Onaj gospodski šminkerski gen. Između nas Berlinski zid, generacijski i interesni i sav, ali ne smeta. Stao dvojici backpackera i vozi ih do doma u Rijeci, poslije Kantride. Nije morao. Flashbackovi. Eno. Ništa. Sitnica. Ljudi. I ljudi."
Dnevnik.ba