Postaje čak i zabavno pratiti ovo treba li o pokojniku sve najbolje ili najgore. Valjda se računa i kakvi smo prema čovjeku dok je živ? Ili je to postalo sasvim nebitno... Ima logike i u onoj “kad me ne bude, lajte što hoćete”. Kao i u Pjesnikovoj “nek’ mi ne drže govore, nek’ mi ne pletu lovore”. Mada je Nikin baš... Slomio.
O Cici Kranjčaru nitko nije imao ružnu riječ. Otkako je otišao. Za života, mogao si mu reći što hoćeš. I nije se ljutio. Ili toliko kratko da ne bi ni znali da se naljutio. Cico je bio šmeker. Iznad svakog onog “je, znate, nije vam on baš...”
Kad je Miljan Miljanić 1982. sastavljao reprezentaciju za Mundijal, nije ga se dojmilo to što je najbolji igrač lige i novog prvaka bio dragi dečko iz Zagreba. Išli su Šestić, Vujović i Halilhodžić, čak i Živković iz Partizana. Nisu uspjeli za prolaz skupine dobiti Honduras s više od 1:0, a na albumu “Bezdan” Balašević je nakon toga otpjevao “Sve je otišlo u Honduras” sa stihom “mi trudimo se znanstveno da propadnemo barem dostojanstveno!” Prigodno i danas.
Kad je postao trener, već je bila nova liga. E tu su ga tek dohvatili u ringišpil! Kao plava maskota brzo je dobio priliku, ali prvo je morao “opeglati” sezonu suspenzije u Europi nakon klupskog pičvajza u Auxerreu 1993., gdje je Uefi prijavljen i stanoviti Majan Dabić za kojeg se ni danas kao ne zna tko je to bio, ali zna se da je pokojni Tuđman rekao: “Neću ga vidjeti blizu kluba!” Onda je osvojio prvu dvostruku krunu plavih, da bi već uz izvještaje sa slavlja izašao okvir “Za trenera dolazi Otto Barić!” A za novog predsjednika Canjuga. E tu je već i nadobudni tinejdžer shvatio da s tim klubom nešto nije sasvim u redu. Tako je Cico kao trener prvi put pao u svom Maksimiru.
Al’ živa sreća da je ta ekipa još i imala nešto grižnje savjesti, a i Cezar je brzo vrtio poslugu pa nije dugo čekao na novu priliku. Već u ljeto ‘98. Kranjčar vodi uzvrat sa Celticom, koji je u grotlu Maksimira pregažen kao da je naletio na Barcelonu. I što mu je vrijedio Henrik Larsson kad je Prosinečki škotskog golmana i obranu tak’ valjao da su se sudarali glavama! Cico nas je uveo ‘nutra, ne može nas do Božića više ni Majan Dabić izbaciti! Ali nisu mogli svi to uživo gledati, netko je i putovao na maturalac, piše kolumnist Večernjeg lista.
Slušao se kraj prijenosa u busu. I kako sad u Pragu 1998., prije svih tih blagodati tehnologije, čak i klinčadije s mobitelima, saznati s kim smo u skupini? Na Vaclavskim namestima, tamo gdje se spalio Jan Palach kad mu je bilo nešto gore nego Dinamovu navijaču nakon Steaue, kiosk sa stalkom i međunarodnim tiskom. Ali što uzeti? Kad ispod Mirrora, Timesa i Le Figaroa – Večernjak! Na Vaclavskim. Bacam krune prodavaču. U uzbuđenju i kusur se zaboravlja. Osladio se prodavač bar s 50 kuna i rundom za gospođu Načeradec. Na sportu tablice kompletne Lige prvaka. Ajax, Porto i Olympiacos u skupini. Cico je vodio prve tri s jednim osvojenim bodom. Tad je i drugi put pod Canjugom ispraćen s plave klupe. U smjeru legendarna “Tri cicera”, gdje se uvijek mogla naći utjeha. Niš’ ne brini, bude i treći put. I bilo je...
U ljeto 2016. ni Mamić više nema izbora koliko svima ide na živce. Vraća se Kranjčar! Nakon 18 godina. Ma ekspresno će i njega, k’o Zajeca. Nema mu spasa, znaš kad će proći Salzburg? U gradu Mozarta, u gotovo beznadnoj situaciji, Kranjčar u napad ubacuje – Schildenfelda! Da lovi nabacivanja. Kao i obično kad se izađe iz šablona, španjolski trener na suprotnoj klupi gleda oduzet. Šifo spušta za Fernandesa i spas Dinama. Vratio je plave u Ligu prvaka, a Zagreb probudio iz sna. Ljudi su trčali po Tkalči i vikali: “Cico, Cico!” Tri tjedna poslije popio je peticu na Rujevici. A i, čujte, premalo ga se viđalo u klubu. Tako je i treći put ispraćen iz Maksimira. Više se nije vratio...
Nisu svi ti otkazi neka ekskluziva. U Crnoj Gori došao je gotovo do čina narodnog heroja kad je s 0:0 zavezao Capella na Wembleyu, a engleski tisak u očaju zaključio da Albion ne može dobiti reprezentaciju “koja dolazi s planine iz Gospodara prstenova”. I čiji igrači po cijele dane samo puše i ispijaju espressa! “Al’ je Deja hteo mnogo više...”
Dnevnik.ba