Tuga je velika, suze su u nedjelju tekle same od sebe. Trebat će dugo vremena da se pomirim s tim porazom, ali ovo mora biti tekst o sreći, o Hrvatima, našem domoljublju i o 500.000 ljudi koji su u ponedjeljak dočekali naše heroje, piše 24.sata.
Među njima je bio i Filip Benković, stoper Dinama, budućnost hrvatskog nogometa. Došao je Ben na doček dva sata prije nego što su naši igrači došli na Trg. Nije mogao prije, bio je na treningu, nakon kojega je sjeo na bicikl i došao blizu pozornice.
Izgrlio se Ben za svojim cimerom Livakovićem, čestitao je svojim bivšim suigračima i ostalim igračima, a prije toga je s desecima tisuća ljudi na Trgu pjevao domoljubne pjesme u zanosu.
Sretni Benković pjeva “Moja Domovina” u nadi i vjeri kako ćemo za dvije godine na Euru biti i zlatni. Neviđena sreća na njegovom licu, ponos zbog svega što su njegovi bivši suigrači napravili. Taj Benković je baš “big”.
Na Trgu sam bio gotovo deset sati, gotovo pola dana, ali isplatila se svaka minuta, svaka sekunda tih povijesnih slika. Neki ljudi satima nisu mogli obaviti niti malu nuždu, neki su satima bili bez kapi vode.
Zbog čega? Zbog onoga što su naši heroji mjesec dana za njih radili u Rusiji. Ovo je bio uspjeh za hrvatski narod, za svakog Hrvata na kugli zemaljskoj, koji je bio istinski sretan zbog naših uspjeha. E, da, baš zbog tih ljudi su Hrvati došli na Trg, izašli su na ulice. Igrači su bili šokirani onim što su vidjeli.
Da, očekivali su dobar doček, doček dostojan svjetskih viceprvaka, ali ovo je bio doček dostojan najvećih, a oni to svakako jesu. Anica Kovač je u plavom dresu hrvatske reprezentacije, s muževim imenom na leđima, satima žednim navijačima donosila vodu.
Sve je radila iz srca, kao i mnogi drugi koji su donosili vodu navijačima koji se nisu s mjesta pomaknuli 12 sati. Slike su to koje se neće zaboraviti, nikad, vječno će biti urezane u sjećanje.
Zbog toga su potekle i suze, ovog puta suze radosnice. Pogotovo kad su deseci tisuća ljudi zajedno s igračima, izbornikom i Markom Perkovićem Thompsonom zapjevali “Lijepa li si”. Bio je to šlager cijelog dočeka. Voli narod svoju reprezentaciju, ne da je voli nego je nakon ovoga što se dogodilo u Rusiji i obožava.
Curice su vrištale kad su pored njih prolazili njihovi heroji, kad bi ih netko u prolazu od naših igrača netko dotaknuo, odmah bi vikale, dirnuo me, dirnuo me. U povijest je ušao 15. srpnja, dan finala Mundijala, ali bome i 16. srpnja, dan dočeka Hrvata.
Iz srca Vam hvala što ste nas učinili sretnima, ponosnima. Ovo je najmanje što Vam se moglo učiniti zauzvrat, zaslužili ste to.
Dnevnik.ba