Kao što su objavili svi svjetski i domaći mediji, jučer je u napadu projektilom na autobus u Jemenu ubijeno najmanje 29-ero djece.
Saudijski projektil u četvrtak je pogodio školski autobus u blizini tržnice u gradu Dahjanu.
Naime, Saudijska Arabija dulje od tri godine ratuje protiv proiranskih Hutija, koji kontroliraju većinu sjevernog Jemena, uključujući glavni grad Sanu, piše Index.hr.
Zamislite da se takvo što dogodilo u Europi ili Americi
Da se ubojstvo 30-ak djece dogodilo negdje na zapadu, u Europi ili Americi, takva vijest izazvala bi enorman interes javnosti. Sljedećih mjesec dana svi zapadni mediji izvještavali bi o tome na udarnim pozicijama, a čitatelji bi pratili situaciju s velikim interesom.
No, s obzirom na to da se pokolj djece dogodio u ratom razorenom Jemenu, daleko od Europe i Amerike, interes zapadne javnosti za strašan događaj u Jemenu je gotovo nepostojeć.
Takve vijesti, koliko god da bile stravične, gotovo se nikad ne nađu među najpopularnijim vijestima, iako su redovito prezentirane na udarnim pozicijama - barem u vodećim medijima.
Zašto nas ne zanimaju tragedije koje se događaju daleko od nas?
No, namjera i svrha ovog teksta nije nikakvo moraliziranje i objašnjavanje čitateljima što bi ih trebalo, a što ih ne bi trebalo zanimati. Svatko donosi svoje odluke i ima razloge za njih i, kad se situacija promotri koliko-toliko hladne glave, zapravo nije teško objasniti zbog čega pokolj djece u Jemenu, koliko god da bio strašan, zapravo i nije toliko zanimljiv javnosti - barem na zapadu.
Zbog toga smo se obratili stručnjakinjama. Razgovarali smo s psihoginjama Natašom Begić Jokić i Mijom Karabegović, te smo od njih pokušali doznati odgovor na pitanje zašto javnost tako malo zanimaju strašni događaji - pod uvjetom da su se dogodili negdje daleko od nas, u ratom porušenoj zemlji.
"Ja bih rekla da za to postoje najmanje dva razloga: Kao prvo, ljudi se ne vole, a naročito u ljetno vrijeme kad se odmaraju, opterećivati vijestima koje izazivaju visoku razinu stresa. Naime, nama su životi obično vrlo stresni (ili nam se takvima čine, što je zapravo češći slučaj), a onda nam te loše vijesti dodatno podižu stres. U isto vrijeme, takve stvari možemo samo nijemo promatrati i žaliti nad sudbinom ljudskog roda. Tako se dovodimo u bespomoćnu situaciju koja je ljudima neugodna. I zato jednostavno takve informacije ignoriramo, ponašamo se kao da nam je ta informacija u slijepoj pjegi i da je jednostavno ne vidimo", tumači psihologinja Begić Jokić u razgovoru za Index.
"I mi smo se zgražali kad strance nije zanimalo što se događa u Vukovaru"
Situacija se, naravno, mijenja kad se takve strašne tragedije dogode u našoj blizini.
"Kad se tako nešto dogodi u našoj blizini, onda se ne možemo praviti da se ništa nije dogodilo jer bi to izazvalo ogromnu stresnu reakciju, strah, anksioznost i ljutnju. Zato smo se mi za vrijeme rata ljutili na strance koji se ne zgražaju nad onim što se događalo u Vukovaru, a oni su to jednostavno gurali u svoju slijepu pjegu baš kao što ćemo mi danas gurnuti Jemen. I sada će Jemenci biti ljuti na cijeli svijet i pitati se kako je moguće da su ljudi tako bešćutni. No, to nije stvar bešćutnosti, nego prije svega bespomoćnosti, jer ljudi se angažiraju kad misle da nešto mogu napraviti. To je zapravo neka vrsta obrambenog mehanizma", rekla nam je Begić Jokić.
O istoj temi razgovarali smo i s magistricom psihologije, Mijom Karabegović, koja je trenutno na doktoratu iz kognitivne znanosti.
Karabegović nam je za početak pojasnila tzv. efekt noviteta: "Ljudi će prije obratiti pažnju na informacije koje prije nisu čuli, koje su po nečemu "nove" ili neobične, a s time je povezan i efekt desenzitizacije koji dolazi nakon učestale izloženosti sličnim, negativnim vijestima."
Zbog čega nas više zanimaju vijesti o ljudima koje promatramo kao dijelove naše skupine, a manje one o ljudima koje ne promatramo kao takve, govori i povezanost tzv. in/out group distinkcije i empatije.
Ljudi biraju informacije zbog pripadnosti skupinama
"Grupna pripadnost (poistovjećivanje na bazi nacionalnosti, religije itd.) je povezana s ponašanjem. Primjerice, ljudi su darežljiviji prema osobama iz vlastite grupe, vjerojatnije će osjetiti empatiju kada se nešto loše dogodi nekome iz vlastite grupe (a nekad čak i zadovoljstvo ako se nešto loše dogodi članovima "out" grupe). U tom smislu, vijesti o grupama ljudi koji su na neki način nepoznati određenoj populaciji neće izazvati jednak odjek kao napadi u npr. Francuskoj, čije se stanovnistvo u širem smislu može smatrati "in" groupom (npr. Europljani vs. osobe iz Afrike, Azije itd). Naime, informacije o "out" grupama i geografski dalekim populacijama evolucijski su bile manje bitne za preživljavanje od informacija o događajima u vlastitoj skupini, a s obzirom na mnoštvo informacija s kojima se susrećemo svaki dan, dolazi do "trijaže" i često se, nažalost, ovaj tip vijesti preskače", tumači Karabegović u razgovoru za Index, pa napominje i tzv. "signalling" kao bitan faktor.
"Naime, kod dijeljenja informacija na društvenim mrežama ili kod izražavanja moralnog zgražanja/žaljenja zbog neke situacije, češće će doći do tzv. "signalinga" u vezi situacija koje se direktno tiču vlastite grupe jer (i evolucijski gledano) moralno zgražanje može služiti kao znak vlastite moralnosti i lojalnosti prema grupi (određena obveza/obećanje da ga ja, koji se zgražam nad tim činom, neću ponoviti). I u ovom slučaju, efektivnije je izraziti zgražanje i na temu čak i manjih transgresija koje se događaju u vlastitom društvu (što drugima daje relevantne podatke o osobi u bitnom kontekstu ponašanja u svakodnevnom situacijama), nego isto prema događajima u udaljenim i "stranim" društvima", zaključuje Karabegović.
Dnevnik.ba