Katolička književnost, bujna do Drugoga svjetskoga rata, ugušena je nakon njega najgrubljom represijom te se počela buditi tek šezdesetih godina, prije svega u poeziji i kritici, a potom i u prozi, u čemu je izvanredan doprinos svojom »virtuoznom beletrističkom melodijom« (M. Dragić) dao romanopisac i pripovjedač svećenik Stjepan Džalto, piše nedjelja.ba.
Rođen je 21. listopada 1931. u Voljicu kod Uskoplja, gdje je završio osnovnu školu. Srednju školu pohađao je u Rijeci i Zagrebu. Bogosloviju je studirao i završio u Đakovu, gdje je 1959. godine zaređen za svećenika Vrhbosanske nadbiskupije. Do 1965. bio je župnik u Rostovu, nakon toga u Brusnici, a od 1970. u Obrima. U jesen 1975. kratko je bio župnik u Modriči, a potkraj godine imenovan je župnikom na Uzdolu u Rami, gdje je podigao novu crkvu, što je u ono doba bio itekakav pothvat! No dva i pol mjeseca proveo je u zatvoru u Mostaru. Od 1986. upravljao je župom Glavice kod Bugojna.
Tijekom rata sudjelovao je u organizaciji obrane Hrvata. Od 1996. živio je u Zagrebu, katkad boraveći kod dominikanaca u Splitu. Godine 1998. imenovan je pastoralnim suradnikom u župi Skopaljska Gračanica. Posljednje mjesece proveo je u Vrhbosanskom bogoslovnom sjemeništu u Sarajevu. Bio je vrstan propovjednik, sa smislom za šalu i omiljen u narodu. Pet godina prije smrti oslijepio je nakon moždanoga udara, a umro je 24. rujna 2008. u Sarajevu.
Od 1966. surađivao je u Glasu Koncila, Malom koncilu, Danici, Maruliću, Glasniku Srca Isusova, Veritasu, Crkvi na kamenu, Našim ognjištima, časopisu Nova et vetera, Kani. Objavio je romane Naricanja Frane Markanova 1983., Pod Jurcanovim orahom 1990., Novo selo i Čudna zemlja 1995., Zvonimirovo 1996., Drug nastavnik iz predvojničke 1999. i autobiografski U tami svjetlost 2006., zbirke pjesama Spontanosti 1988. i Trzaji 1995. te zbirke priča Selo svađalovo 1972., Gladne i nemirne godine 1974., Priče iz Pasjih Korita 1983., Župna kronika i Eva i ja 1995., Fra Marijanova Bosna 1997., Svečev kafić 1998., Posljednji dominikanac i Spaljeno ognjište 2000., Bog u novcu – vrag na koncu i druge priče 2004., Priče od uzdaha 2006. te dvije balade i tragedije Krv i suze 1997., crtice S ljudima 1998. i drame Pismo 2002.
“Kod Džalte je poput drugih velikana pisane književnosti: Augusta Šenoe, Ksavera Šandora Gjalskoga, Dinka Šimunovića, Maka Dizdara, Ive Andrića, Novaka Simića, Ivana Aralice, snažan utjecaj usmene književnosti” (M. Dragić). To je “proza izrazito pučkog sadržaja… velikim dijelom korespondira s prozom pisaca kao što su Ante Jakšić, Mara Švel-Gamiršek, Ivo Balentović i Stjepan Krčmar” (B. Petrač). “Džalto nas podsjeća na velike majstore koji su slikali regionalne ambijente univerzalno i umjetnički vrijedno. (…) Džalto umjetnički dešifrira zagonetke bosanske zabiti, a njegova proza slijeva se s pojedinačnim zvucima i šumovima njegova sela u impresivnu epopeju zemlje Bosne” (R. Grgec).
Nedvojbeno, “Stjepan Džalto svojim je djelima stvorio epopeju bosanskoga malog čovjeka, iskazujući duboku zabrinutost za sudbinu svoje rodne Bosne – jer boli Bosna i kad se o njoj šuti, a kamoli kad se govori” (M. Dragić). Radi popularizacije književnoga stvaralaštva i u njegovu počast kulturna udruga Hrvatska uzdanica Uskoplje utemeljila je književnu nagradu Stjepan Džalto za najbolju neobjavljenu kratku priču. Župa Uzdol, na inicijativu njegova prezimenjaka župnika Miljenka Džalte, odužila mu se spomenikom ispred župne crkve koji je djelo akademskog kipara Zdenka Jurišića, a otkriven je na Uskrs 27. ožujka 2016.
Dnevnik.ba