Brojni se sa šokom, nevjericom i suzama u očima opraštaju od Saračevića. Susreta sa Saračevićem emotivnim statusom prisjetio se i Ivan Lovrić bivši trener rukometašica Izviđača, prenosi Hercegovina.info.
predvođeni idolima kao što su Zvonimir Bilić, Božidar Jović, Mirza Džomba i ostali. Nekako najdraži svima i igrač kojeg je s nestrpljenjem priželjkivala cijela Hercegovina bio je razarač Zlatko Saračević, za kojeg je tada najbolji trener Vladimir Maksimov rekao da je najveći šuter svih vremena. Inače složio bi se s njim.
Pretpostavljate bio je to veliki Zagreb Badel i najveće rukometne face tog vremena koji su bili toliko veliki da smo ih uspoređivali s Chicago Bullsima, a protiv njih je igrao moj matični klub RK Međugorje. Ja sam tada bio mal i nisam bio dorastao tome da igram protiv njih, ali sam dobio u tom momentu ponosnu ulog brisača parketa. Dvorana u Čitluku je bila krcata, ljudi su došli iz cijele Hercegovine. Svi su misli da neće, ali Badelaši su igrali nemoguće, ono što se kaže punom parom. A najbolji među njima je bi Sarač koji ‘raštelovao‘ naše golove.
Sjećam se kad je jednom pogodio prečku a gol se od siline okrenuo naopačke, naš golman Benca je trčao bez obzira da spasi živu glavu. Tad su nas ljudi iz Zagreba naučili kako treba zakovati gol, uvijek se od boljih učilo. Sarač i ekipa su letjeli zrakom, ne zato da bi ponizili naše, koji nisu uopće bili loši, već zato da toj svoj svjetini koja je došla u dvoranu pokažu svu ljepotu, raskoš i atraktivnost rukometne igre." Lovriću ‘nije išlo‘ brisanje parketa. "Nisam imao nekog posla ali džoger je bio spreman. Sve do jednog cepelina kojega je završio Zlatko Saračević, nakon šuta je napravio fenomenalni upijač i naravno postigao je gol.
Svi su u dvorani skočili i pljeskali. U tom trenutku sudac upire u mene da dođem. Ja onako zbunjen ne znam što se događa, pitam što trebam, a ne čujem ništa od pljeska koji se prolama dvoranom. Netko od naših igrača me pomalo drsko gurne na mjesto događaja, a tamo imaš što vidjeti, trag znoja širok metar i pol dugačak skoro kao cijeli šesterac. Počnem ja to brisati, ali vidim da nema šanse iako me igrači Međugorja i suci požuruju, netko je rekao: „Kako si smotan ne znaš ni parket pobrisat“. Tada se uspravim i okrenem prema Saraču, odmahnem rukom i promrmljam koju si p…materinu ovo uradio.
I počnem ja opet bezuspješno ‘cvrljat‘ džogerom po parketu i tad me netko zagrli i tiho reče: "Mali daj meni da ti pomognem posušiti taj potok", bio je to Zlatko Saračević. Publika je ponovno ustala i pljeskala, lijepo bi bilo da je meni, ali naravno pljeskali su Zlaji. Gledao sam kako džogira i jako mu je dobro išlo, uskoro je potok od znoja nestao. Vratio mi je džoger i potapšao me po glavi gornjim dijelom šake da me ne isprlja ljepilom za lopte. Dok me tapšao rekao je: „Mali izvini, neću više nikad majke mi“! Dok ovo pišem osjećam kao da me i sad tapka po glavi, baš ondje gdje mi je sad opala kosa. Nisam nikad igrao protiv njega, nismo se poznavali, nisam nikad bio u njegovom društvu. Ali pomogao mi je pobrisati parket. Moj idol - čovjek.
Dnevnik.ba