Iz Hercegovine se s onu stranu Dinare dolazi lagano. Spuštajući se u Trilj, prvo žalo otoka vode i zelenila u moru kamena. Krmeljavo se proljeće zarad kasnoga snijega nije sasvim razbudilo, planina se još bijelila, a ni sva stabla još nisu stigla odjenuti proljetno ruho. Rano je jutro idealna prigoda gledati uredne kuće i okućnice zbijene s jedne strane ceste k Sinju. S druge su se zbili vrhovi Dinare i široko polje. I tako redom... do Brnaza, do Sinja, do Hrvaca.
Stidljiva Cetina
Pogled sa strane bila je jedina prigoda za razgledanje mjesta. Tek poneki komentar okućnice, usporedba jorgovana i vinove loze pred kućama i uzdah na još ponegdje vidljive ožiljke rata. Što smo se više odmicali od Sinja ne samo kako su naselja postajala rjeđa, rjeđe su bile i naseljene kuće u njima.
Cestom uz Cetinu stigli smo do prvog velikog vrela Zagore. Uska cesta kroz Civljane krivuda natopljenim poljem do uzvisine u njegovu vrhu. Na uzvisini crkva, a pod njima... modro oko. Beskrajan bezdan iz kojeg izvire beskrajno bistra Cetina. Crkva i vrelo sidljivo su označeni turističkim tablama, a drvena rampa još stidljivije kaže ovuda ne bi trebali proći. A baš tuda, samo tuda, može se do vrela.
Boje vode i vrela teško je znanim pojmovima opisati. Jutro je oblačno, sivo i južinavo, a oči pune jarkih boja.
Skrivena Krka
Par kilometara naviše, uz staru cestu građenu valjda još pretplošloga stoljeća, skriti nam se pokušalo drugo vrelo. Ispod krivine, i stijene, usred klanca ponad napuštenih vodenica, izvire velika voda. Vrelo je to Krke, one iste Krke što će na kraju svog putovanja podariti nam slapove nacionalnog parka.
Ne treba se daleko voziti nizvodno pa zaključiti kako bi cijela Krka trebal biti nacionalni park. I cesta kanjonom i rijetke kuće sa stoljetnim košćelama, i slapovi pred spuštanjem u Knin.
Mistika Zrmanje
Kroz Knin i jutarnju gužvu uspjeli smo nastaviti državnom cestom k sjeveru. Malo uz prugu, malo uz sela i stigli smo do duboke doline Zrmanje. Sišli smo u njenu utrobu i tražili treće vrelo.
Zaključak kako sela oko Vrlike izgledaju pusto promjenili smo čim smo sišli do prvih kuća i polja u Zrmanja Vrelu. Kako je ovdje pusto. Više od urušenih kamenih kuća oči bodu zapuštene njive i zarasle ograde. Pastir, jedina osoba na koju smo naišli, uputio nas je između do staroga groblja, a onda pješice.
U samome mjestu obnovljen je spomenik iz onoga rata, a pored njega izvor. Nije baš za selfija stajati na vodovodnim cijevima u iznimno vlažnom okružju, al‘ izvorsku vodu vrijedilo je kušati.
Odkud sada hercegovačke Bunice
Put pod noge i k četvrtom vrelu. Kad cesta dođe do vrha i "onoga" Malovana, vide se ogromne vjetrenjaće. Između njih skreni desno poljem pa do prijevoja.
A prijevoj ko naši Makljen ili Ivan. S jedne strane proljeće, s druge snijeg. Ispod njega, duboko, ponovno zeleno, ponovno dolina i naselja. Kupirovo, Srb, Neteka. Kao da su ostali u prošlome stoljeću. Kao da ništa nije građeno pedeset godina.
Iza Neteke mali je most na cesti s natpisom "rijeka Una". Ista ona Una?
Pedesetak metara uzvodno, makadamska se cesta sudara s napuštenom vodenicom i tablom vrelo rijeke Une. Dalje se ide uređenom drvenom stazom dovoljno strmom za odmaranje na vidikovcu na vrhu uspona. I onda...
Dugo smo raspravljali o vrelu Une uspoređujući ga bespotrebno s vrelom Bunice u Hercegovini. Obrisi kazana od litica su slični, zeleno modra boja vode... slična, ogromna količina vode koja se izbacuje iz dubine bezdana... slična. Dobro možda Una pravi veći slap od Bunice nakon vrela.
No Una je jedna, Bunica također. Poput razdvojenih blizanki rođenih na isti način, a različitih života od kojih svaki priča svoju priču. Sliku Unina rođenja vrijedilo je vidjeti.
Dnevnik.ba