Article_Top_970x250

Branko je 7 dana sam na moru gledao smrti u oči: ‘I danas se u snovima branim od valova’

kakva priča...

Branko je 7 dana sam na moru gledao smrti u oči: ‘I danas se u snovima branim od valova’

pro 08, 2019
dnevnik.ba
dnevnik.ba

Screenshot: HRT

Branko kaže da mu je jako teško pričati o ovoj temi i prisjećati se i da shvaća ljude koji imaju PTSP jer, kako kaže, ‘i oni se povuku u sebe i ne pričaju o tome’

Branko Zanki iz Komiže je 1993. doživio nesreću na moru i tjedan dana je proveo na Jadranu u brodu koji je tek kupio. Branko i njegova žena Nina ispričali su za HRT najteže trenutke u svom životu. Branko nikada neće zaboraviti ono što mu se dogodilo jer je na njemu ostavilo trajne posljedice pa i dan danas još uvijek sanja valove i u snu se od njih brani. Sve je počelo kada je otišao do Vodica i kupio brod. Naglašava da u tim trenucima čovjek mora ostati priseban jer govori da “ako se prepustiš stihiji, gotov si”. Supruga kaže da je dan kada su slučaj prijavili, lučki kapetan izdao “mayday” koji je stalno kružio.

“Taj dan je bilo lijepo vrijeme, jugo i bonaca i ja sam krenuo iz Vodica. Prošlo je više od pola puta, motor je radio, ali brod ne ide. Bilo je malo benzina i koliko sam imao benzina ja sam došao ovdje po oključinu. Tada sam bacio sidro. Tada sam bio nekoliko milja od kuće, no vrijeme je prolazilo, padala je noć i mislio sam da će me već netko naći usidrenog. Zaspao sam…”, ispričao je Branko za HRT.

‘Htio sam da mi galeb dođe blizu, izija bi ga s perjem!’

Nina priča kako Branko nije dolazio iako je bilo već 22 sata. Zvala je njegovu braću i rekla da se mora nešto poduzeti pa su zajedno otišli u lučku kapetaniju. Prepričava da je zapuhalo jugo pa kapetan nije dao nikome da isplovi. No, rekao je da će koča isploviti ako Branko ne dođe natrag do određenog vremena. Koča je isplovila u 22 sata i krenula rutom kojom je Branko išao. Prepričava da su plovili do Drvenika no da je zavladalo veliko nevrijeme pa su se vratili natrag. Dok je Nina prolazila dramu zbog toga što Branka nema, on je u zoru prošao još veću jer je vidio da se ne nalazi tamo gdje se trebao nalaziti. Vjetar ga je otpuhao daleko.

“U zoru sam se probudio i vidio da se nalazim dalje. Kako je zapuhalo jugo, vjetar je dignuo sidro. Odnijelo me daleko. Drugi dan je zapuhala bura i onda me počelo nositi još dalje i tako me sedam dana nosilo. Brod sam tek kupio, bio je prazan. Imao je malo konopa, sidro i jedan nož i bocu vinjaka. Imao sam kod sebe kiselih paprika, a kada sam ih pojeo, stavio sam vode malo u tu bocu, stavio močit preko noći i skuhalo se. Razmočila se manistra. I onda sam brojio koliko ću ih dnevno pojesti. Vode je bilo jako malo i onda je jednu noć padala kiša koju sam uhvatio na tendu.Nisam imao to gdje staviti nego u kantu gdje je prije stajala nafta. To je vonjalo na naftu, ali se moglo piti… Dva galeba su stalno letjela, mislili su da je ovo koča, a ja sam htio da dođe galeb bliže da ga pojedem. Izija bi ga s perjem! Tada čoviku pada svašta napamet dok si tako sam, jadan i bijedan. Najteže mi je bilo što moji nisu znali gdje sam ja. Mislio sam na ženu, djecu”, ispričao je Komižanin.

Bio je rat pa helikopteri i avioni nisu bili na raspolaganju za potragu

Brankova supruga Nina prepričava da nije mislila da je Branko poginuo i da je do kraja vjerovala da je živ. Budući da se nesreća dogodila za vrijeme Domovinskog rata, helikopteri i avioni koji su služili za potragu nisu bili na raspolaganju. Nina se pitala što joj je činiti pa su joj rekli da proda sve i plati avion. Njezina rođakinja koja je radila na Divuljama rekla joj je da kontaktira gradonačelnika. Nakon toga je prava potraga krenula jer im je avion od 14h bio na raspolaganju. Nažalost, nije im pomoglo. Jedan prijatelj s kopna javio je da je pronađen leš u moru kod Šolte, na sreću, to nije bilo Brankovo tijelo. Branko kaže da mu je jako teško pričati o ovoj temi i prisjećati se i da shvaća ljude koji imaju PTSP jer kako kaže, “i oni se povuku u sebe i ne pričaju o tome”.

“Dani su prolazili pa su mi govorili da moram biti svjesna nekih stvari. Nisam htjela ni čudi da ga neće naći. Imala sam jaku vjeru da ćemo ga naći. On se meni tu istu večer javio”, prepričava Nina. I istina je, javio joj se jer su ga napokon pronašli i spasili.

Spasili ga Talijani

“U daljini sam vidio jednu točku koja je dolazila sve bliže i bliže. Kada se približio vidio sam komandni most, crnu trubu – bio je to talijanski brod. Kada je brod došao na 500 metara okrenuo se prema meni. Prvo su mi poslali vode, bocu vina, mornarski baškot, sendviče i rekli mi da pričekam”, prisjeća se Branko.

Talijanski brod ga je oteglio u Italiju u grad Vieste kod jedne obitelji koja je prošla slično iskustvo. Iste večeri se javio kući. Nina mu se javila na telefon, a on joj je rekao da ode dolje u njihov kafić i da cijelu noć časti cijelu Komižu. Istina je, Branko i njegova obitelj imali su razloga za slavlje. Kada je došao na hrvatsko tlo prvo je poljubio komišku rivu na koju se neki ribari nikada nisu vratili jer nisu imali sreće kao on. Plovio je Branko i nakon toga, ali ništa nije bilo isto. Zato radije bere masline u svom polju i uzgaja golubove.

“Kada čujem Gibonnija i stihove ‘vidim kosti usnulih mornara’ odmah se sjetim sebe. Uvijek me skrši ta pjesma”, govori Branko za kraj.

Dnevnik.ba