Dragi vjernici!
Ovdje smo na blagdan Uzvišenja svetoga Križa, u petak koji je bio dan Isusove muke, da se sjetimo žalosnog utorka od prije 25 godina i da, kao vjernici, molimo za vječni pokoj ubijenih, za hrabru vjeru članova ožalošćenih obitelji, rođaka i prijatelja, za obraćenje počinitelja zločina, za sprječavanje nasilja i ratova s usrdnom željom, da se ovakvo zlo nikada više nigdje ne dogodi. To je kršćanski način obilježavanja obljetnica – osobnih, obiteljskih, društvenih ili crkvenih – koje su uvijek prigoda za sjećanje i molitvu. Tako je i danas ovdje na Uzdolu, gdje smo se okupili ravno četvrt stoljeća otkako se veliko zlo dogodilo u ovomu mjestu.
I.
Okupili su nas pamćenje i sućut kao vjernike, da bi iz nas progovorila kršćanska molitva, ali i da bismo pokušali dokučiti poruku naših pokojnika o tomu što nam je činiti u ovom trenutku. Pri tomu znademo, da su različiti načini na koje se svaki čovjek i svaki kršćanski vjernik može sjećati. I različiti su načini na koje on može moliti. Različiti su također načini na koje kršćanski propovjednik u ovakvim prigodama može govoriti. A različiti su i razlozi, koji svakoga normalnog čovjeka potiču, da bi na ovakvim mjestima najradije zanijemio. I dok, svjesni svega toga, ponizno priznajemo, da se borimo kako loše misli ne bi nadvladale naše sjećanje i zatamnile poniznu molitvu, i dok obećavamo učiniti sve da se to u nama nikada ne bi ostvarilo, želimo s ovoga mjesta još jednom kazati, da je vrlo pogubno što su u društvu, u kojemu živimo, česti nepravedni i selektivni načini na koje se zakoni primjenjuju prema počiniteljima zla i njihovim žrtvama, što se pravda često sprječava i time nepravda ponavlja, te što su brojni takvi nepošteni načini tijekom proteklih godina primijenjeni i na uzdolske tragične događaje.
Mi smo danas okupljeni kao Crkva, koja je zajednica vjere. A to da smo zajednica vjere, znači da Crkva nije institut za istraživanje povijesti, niti je sud za raspodjelu zemaljske pravde, ali jest zajednica u kojoj je stalna i neotuđiva moralna obveza na sjećanje, molitvu, sućut, solidarnost i ljubav, ali i na pozivanje nadležnih ustanova na pravednu primjenu zakona, zaštitu i provođenje pravde i izgradnju društvene sloge. No to nastojanje kršćana, u mjeri u kojoj želi biti zaista u skladu s kršćanskom vjerom, uvijek je oslobođeno od zlopamćenja i ostvaruje se u praktičnom vršenju istinâ vlastite vjere i pravilâ njezina morala, s nadom da će biti od koristi radi pobjede dobra, nadvladavanja mržnje, izgradnje sloge, promicanja odgovornosti i izgradnje osobnoga i općega dobra u cijeloj društvenoj zajednici i Crkvi.
Pri tomu mi kršćani znademo da, gledano iz kategorije sjećanja, prošlost nikada nije posvema prošla. I ne samo zato što stalno živi na način sjećanja, nego prvenstveno jer njezin sadržaj u mnogočemu utječe na našu sadašnjost. Po sjećanju prošlost postaje obnovljena i aktualizirana. A budućnost, gledana iz perspektive nade, iako još nedogođena, već je na neki način prisutna u našim životima. Barem u obliku sadašnje brige za ono što će se tek dogoditi. Tako je čovjekovo sjećanje način, da njegova prošlost još uvijek postoji, a nada i briga su načini da buduće, iako još nedogođeno, na neki način postoji unaprijed. Da buduće već jest, iako još nije! Odnosno, gledano na kršćanski način, prošlo, sadašnje i buduće – na način sjećanja, brige i nade – susreću se i žive u svakom čovjeku i svakom kolektivu, pojedincu i zajednici, i vrlo bitno obilježavaju njih, njihovo djelovanje i vrijeme.
To su neke od ključnih i stalnih misli kršćanskoga nauka o čovjeku i njegovu životu, bez obzira je li vjernik ili nije. A vrlo je slično i s kršćanskom vjerom, koja je u Svetom Pismu definirana riječima: „Vjera je već neko imanje onoga čemu se nadamo, uvjerenost u zbiljnosti kojih ne vidimo“ (Heb 11,1). Dakle, kršćanin po vjeri, koju ima, „već sada“ zaista posjeduje ono čemu se „još uvijek“ samo nada. Posjeduje u obliku nade ono što se još nije ostvarilo. Jer da se ostvarilo, ne bi bilo predmet nade. A, iako to buduće već sada imamo, zaokupljeni smo istovremeno brigom, da ga tek ostvarimo. I sve to, sjećajući se prošloga koje traje i nikada neće prestati: Isusa Krista, koji je naše sjećanje, naša sadašnjost i naša želja! Jer: „Isus Krist jučer i danas isti je – i uvijeke“ (Heb 13,8). On je ustvari istovremeno naše sjećanje, naša stvarnost i naša nada (1 Tim 1,1).
Iz upravo rečenoga proizlazi čovjekova unutrašnja potreba i javna obveza, da se sjeća prošloga, da u nadi sa strepnjom očekuje buduće, te da iz sjećanja i nade crpe svoju odgovornost u brizi za sadašnje. Stoga se kršćanin nikako ne bi smio složiti s tvrdnjom da ono, što je prošlo, više ne postoji. Niti da ono što će tek biti, još nije došlo. Odnosno, za kršćanina nije prihvatljiva misao, da postoji samo ona točka u kojoj se sastaju prošlo i buduće te da je u toj je točki sav čovjekov svijet. Jer u tom slučaju život bi bio samo višegodišnja generalna proba. Kao voda bez izvora i bez uvira. Kršćanin zna da se, upravo zbog takvih stavova, davno čulo upozorenje kako je došlo vrijeme u kojemu, umjesto da ljudi već sada slobodno i radosno grade svoju budućnost, njihova sadašnjost i budućnost trebaju strahovati od ljudi. Upozorenje koje se na najgrublji način ostvarilo ovdje na Uzdolu. A naspram tomu, kao svoj način ponašanja i kao lijek protiv straha za budućnost, kršćanstvo ohrabruje čišćenje pamćenja o prošlom i odgovornost za sadašnje. Pri tomu, sjećajući se prošloga i promatrajući sadašnjost, kršćanska vjera propovijeda uzajaman oprost i dogovor. To zato što nas ona uči, da praštanje, iako ne mijenja ružnu prošlost i sadržaj sjećanja, zaista relaksira duše, rasterećuje sadašnje vrijeme i pruža veliku priliku dobroj budućnosti.
II.
Kršćansko sjećanje, poruka i zavjet s Uzdola imaju posebnu težinu u ovom razdoblju važnih događanja u društvu. Vjerujemo da i pokojni, za koje danas molimo, u skladu s crkvenim socijalnim naukom, poručuju svima da kršćani, vođeni svojom savješću, pravilima morala i vjere, trebaju biti aktivni u društvu, promicati slogu i razvitak, ispravljati nepravde, zahtijevati donošenje pravednih zakona i njihovu dosljednu primjenu te sve to tražiti i od drugih. To je zahtjev kršćanske vjere, a ne samo obična građanska dužnost. Cilj kršćana je radost, sigurnost, sreća, solidarnost, jednakost, napredak, briga za potrebite, pravedna primjena zakona i legitimitet, jer zakon, čija primjena ne štiti pravdu, gubi svoj osnovni smisao.
Kao i svi drugi, dosljedni kršćani stječu vidljiva bogatstva i dobra. Izgrađuju pravedno društvo i koriste ta sredstva da bi bolje živjeli, pomagali drugima i popravljali ovaj svijet, kojega je Bog s ljubavlju stvorio i čovjeku dao na korištenje, a čovjek ga često neodgovorno zlorabi da ga zaista treba popravljati. Ali njihova konačna motivacija nije ovozemaljska, već sve čine poglavito radi vječnih ciljeva. Pri tomu su svjesni trajne napasti, da su dobra ovoga svijeta poput opijata: što ih se više ima i uzima, sve više raste čudna potreba za njima i opasnost, da se od dobrih slugu pretvore u opasne gospodare. Stoga su kršćani u stalnom procesu obraćenja i na to pozivaju druge. Sve oplemenjeno mišlju o vječnom spasenju.
Poručuju nam naši pokojni također da vjerni kršćani, iz moralnih razloga, nastoje osigurati sva prava čovjeka, a prije svih drugih pravo na život i dostojanstvo. Opominju ih da kriterij kod preuzimanja odgovornih dužnosti kršćanima trebaju biti stručnost, znanje i poštenje, a ne interesna ili stranačka pripadnost, nepotizam i podobnost. Te da oni koji iskreno nose kršćansko ime, izvršavaju obveze prema zajednici, daju radniku pravednu plaću, sprječavaju korupciju, uredno plaćaju poreze, smatraju svojim samo ono što su pošteno zaradili, poštuju pravo na različitost i propovijedaju da svi trebaju tako raditi. To je njihovo poslanje, čast i obveza. To je njihov način navješćivanja i svjedočenja. Upravo zato, pisao je sveti Ivan Pavao II.: „Vjernici laici se nipošto ne mogu odreći sudjelovanja u politici, to jest u mnogostrukom i raznovrsnom gospodarskom, društvenom, zakonodavnom, upravnom i kulturnom djelovanju, koje teži suvislom i institucionalnom promicanju općega dobra“ (Christifideles laici, 43). To jest, u skladu s naukom Crkve, društveno djelovanje kršćana je područje za primjenu načela njihove vjere i morala.
Budući da će ljudima u našim krajevima, pa i brojnim katolicima, trebati još dosta vremena dok zažive prava demokracija i zdravi pluralizam, poručuju nam s onoga svijeta isto tako da, prema nauku Katoličke Crkve, na razini konkretnoga djelovanja, mogu postojati različite političke stranke u kojima katolici – posebice u parlamentarnom zauzimanju – mogu djelovati, ali uvijek po savjesti i slobodno, kako bi ostvarili svoje pravo i obvezu i doprinosili izgradnji općega dobra, a da sama ta različitost razmišljanja i djelovanja ni na koji način ne dovodi u pitanje njihovu autentičnu kršćansku pripadnost i identitet.
Isto tako, svi trebaju znati da se Crkva, dok prihvaća i uvažava pravo na tu različitost, zbog svoje službe i nadležnosti, nikako ne podudara i ne poistovjećuje ni s kojom političkom zajednicom niti se veže uz bilo koji društveni sustav. To zato što je Crkva zajednica vjere i spasenja, znak i ujedno čuvar transcendentnosti ljudske osobe i poslana je propovijedati svakom čovjeku, svakoj političkoj zajednici i sustavu. Stoga su politička zajednica i Crkva, svaka na svom području, neovisne jedna o drugoj i samostalne. To pak nikako ne znači, da su posvema odvojene ili suprotstavljene. Obje su, iako s različita naslova, istovremeno u službi istih ljudi, te su zato pozvane na dogovornu i dragovoljnu suradnju radi općega dobra i u korist čovjeka, koji je mjesto njihova susreta i razlog suradnje (usp. GS 76).
Po zagovoru svih hrvatskih mučenika, i svih nevinih žrtava, neka se poruka današnjega blagdana Isusova Križa i žrtava s Uzdola o načinu sjećanja na prošlo, odgovornosti za sadašnje i brizi za buduće pretvori u način djelovanja svih ljudi u našemu društvu. Po Kristu Gospodinu našemu. Amen.
Dnevnik.ba