Govoreći o izložbi, Dragan Marijanović je istaknuo kako se ovaj mladi akademski slikar kroz cijelu dosadašnju karijeru bavi simbolikom koju nudi animalni svijet, te da su vukovi njegova poticajna opsesija. Valjda i stoga što se puno toga imanentno vučjem životu može primijeniti i na shvaćanje čovjekova života, bilo da živi u čoporu ili je pak samotnjak. Kroz dvanaest situacija, Parić zapravo radi svojevrstan likovni dnevnik, od vučjeg fetusa do njegove smrti. Kao da hoće upozoriti da je u lancu života sve jednako, jednako osjećaju, pate i vukovi i ljudi, držeći se podalje jedan od drugoga, premda čovjek još živi u zabludi da je čovjek čovjeku vuk, a zapravo se vuk ničim ne ogrješuje o čovjekov život, dok se čovjek itekako bavi vučjim, zatirući ga baš kao i svaki drugi dostupni animalni svijet. Tako je čovjek ovladao prirodom i posljedice su sve strašnije.
Parićev izbor teme umnogome je vezan i uz aktualnu virusnu pandemiju u kojoj se ljudski ‘‘čopor‘‘ razdvaja zakonom jačega, a ljude se šalje u samotnjačke izolacije. Ljudi su počeli živjeti ljudske živote, a vuk nikada ništa nije uzimao od ljudskog.
Umjetnik je naglasio kako ništa drugo ni nije htio reći, nego da je svoja promišljanja o općoj uzajamnosti i vlastitom mjestu u njoj, pokušao ispričati radovima u kombiniranim tehnikama, koji su svojevrstan otisak vremena u kojemu živimo.
Dnevnik.ba