Ističe kako se ipak ne čuje sa svima, već samo s jednim dečkom, napominjući kako je uvjeren da je i njima teško jer su se došli zabaviti, a oni su se vratili bez njega. Na njegovo pitanje zašto ga nisu odmah potražili rekli su mu da su mislili da priča s nekim.
Sve su to dečki, prema Perišinim riječima, s kojima je Matej bio prijatelj od 1. razreda osnovne škole. Nenad je pregledao snimke njihovog putovanja prema Srbiji i one iz restorana, i prema vlastitim riječima nije primijetio ništa neobično.
Pretpostavlja da će zbog novih informacija biti na razgovoru i u hrvatskoj policiji, dodajući kako ih za ništa ne krivi, jer oni su se u Srbiju išli samo zabaviti.
Ponovio je kako su ga obavijestili da je Matej svoj posljednji poziv uputio sestri svog prijatelja, koja mu se tada nije javila.
Nesretnog oca danju i noću proganjaju pitanja na koja još uvijek nema odgovor. Gdje je Matej krenuo? Zašto je zaustavio taksi i gdje je htio otići? Zašto se vratio prema Savi? Zašto prijateljima ništa nije rekao?
Objašnjava kako mu je čini nemoguće da je on mogao preskočiti tako visoku ogradu da siđe do Save i upadne u nju, jer kamere su samo snimile Mateja koji ide ka Savi i tu se snimka prekida.
Posljednja poruka koju je primio od sina je bila: “Tata ulazimo u Srbiju”, nakon čega se više nije čuo s njim. Za sina kaže da ga u životu nije vidio pijanog, a kamoli pod utjecajem nekih droga.
Dnevnik.ba