Bezbroj zastava, poruka, šalova i povijesne postrojbe te nekoliko desetaka tisuća ljudi iz zemlje i inozemstva preplavili su ulice Vukovara. Dostojanstveno, tiho, u nepreglednoj koloni od bolnice do Memorijalnog groblja obilježili su Dan sjećanja na žrtvu Vukovara 1991. godine.
Kolonu sjećanja predvodili su branitelji Vukovara te članovi obitelji poginulih i nasilno odvedenih branitelja i civila. Oni su išli ispred državnoga protokola koji je bio predvođen predsjednicom Kolindom Grabar-Kitarović. Predsjednica je koračala u koloni u žutim čizmama “zengama” koje su ‘91. nosili vukovarski branitelji, a koje su se proizvodile u Borovu. – Sretna sam zbog velikoga broja sudionika obilježavanja Dana sjećanja na žrtvu Vukovara. Ipak, prije svega moramo osigurati budućnost Vukovara, da ljudi ostanu ovdje i imaju bolju budućnost – rekla je Grabar Kitarović
Na licima Vukovaraca i danas su se mogli vidjeti tragovi svega što su proživjeli, ali i umor od borbe koja traje više od četvrt stoljeća. Pri tome, kako ističu svi, najviše pate članovi obitelji koji ni danas, 26 godina poslije, ne znaju za sudbinu svojih najmilijih. Oni ni danas nemaju gdje položiti vijenac i zapaliti svijeću u spomen na članove svoje obitelji. Samo s područja Vukovara traga se za 292 nestale osobe, prenosi Večernji.ba
Imali cijeli život ispred sebe
– Potraga za nestalima posljednja je bitka Domovinskog rata koja još traje, ali za koju se ne zna hoće li ikada i kako će završiti. Odgovori su u Srbiji, ali suradnja s tamošnjim vlastima jako je loša ili nikakva – rekla je predsjednica Saveza udruga zatočenih i nestalih Ljiljana Alvir. Jedna od majki koja traži svoju kćer je i Milka Pančić (70). Njena kći Jelena imala je samo 19 godina kada je nakon sloma obrane Vukovara nestala.
– Bila je na položaju do kraja kada se povukla u sklonište u Borovu Commerceu. Nakon što su je izveli, odveli su je u Borovo Selo i od tada se gubi svaki njen trag. Pokušavala sam sve moguće samo da nađem njeno tijelo, ali ništa. Razgovarala sam i sa znancima iz sela, pa i svjedocima na suđenju. Imala je samo 19 godina i cijeli je život bio pred njom. Bojim se da je nikada neću pronaći – rekla nam je Pančić.
I Katica Majić već 26 godina traga za sinom.
– Bila sam najsretnija kada sam 1971. u vukovarskoj bolnici rodila sina Roberta, a danas sam najtužnija jer je iz iste te bolnice odveden 18. studenog 1991. Bilo mu je 20 godina, a punih ga 26 godina tražim – kaže nam jecajući Katica Majić. Ubijeni su joj i sin i suprug.
– Na nosilima su ga iznijeli. Da je barem bio pokretan, da je mogao trčati, da ga je metak pogodio, bilo bi mi lakše. Kakve ja sad imam osjećaje? Imam sliku i samo mislim, o Bože, što li je razmišljao u tom trenutku, je li gledao svojoj smrti u oči? Svaki put kad čujem ime Robert srce mi zalupa – govori ova vukovarska majka.
Životarim u Vukovaru
– Nisam se vratila u Vukovar, živim u Zagrebu jer ne mogu sresti krvnike svoga sina – kaže Katica Majić.
Milka Budimir izgubila je sina Željka (30) i brata (54). Sina je pronašla i pokopala na Memorijalnom groblju u Vukovaru, ali za bratom, kojega je ubio snajperist u listopadu 1991., još traga.
– Sin je 19. studenoga izveden iz Borovo Commercea i ubijen je u Borovu. Kad se više nikamo nije moglo, vozio je fiću, prvu pomoć, a kada je i taj fićo raznesen, pronašao je nekakav motorić i njime dovozio čokoladice i što bi se već našlo djeci u podrumima. Onda su ih poubijali, odveli u logore – govori Milka. Suprugova sestra, dodaje, živi u Njemačkoj pa su odlučili te krvave jeseni otputovati k njoj “na deset dana, da sklone unuke dok se to ne smiri”. – Životarim danas u Vukovaru, mirovina je mala, ali nema veze – zaključuje ona.
Dnevnik.ba