Gospodine Šoljić, ovih dana obilježavamo 25. godišnjicu utemeljenja Hrvatskog vijeća obrane. S točke gledišta hrvatskog naroda u BiH to je bila vojska koja je branila puk. Kako je nastao HVO?
Znao sam u to vrijeme za osnivanje HVO-a i za Herceg Bosnu, no tek sam kasnije saznao da je bošnjačka strana to isto radila samo tajno. Mi smo sve radili transparentno. Bošnjaci su osnovali Patriotsku ligu i Muslimaska vijeća. Tako je gospodin Alija Izetbegović službeno bio čelnik obrane BiH, a neslužbeno čelnik obrane muslimanskoga naroda. Dakle, kad je rat u Hrvatskoj bjesnio u punom jeku i kad se prelio na BiH napadom na Ravno, to je bio službeni dolazak rata u BiH, iako je počeo i ranije, Hrvati su morali nešto poduzeti. Dakle, ako se zna da BiH tada nema svoju vojsku, Teritorijalnoj obrani je oduzeto naoružanje, tadašnji predsjednik Izetbegović je govorio kako „ovo nije naš rat“, postalo je jasno da se Hrvati moraju samoorganizirati. Hrvate tad nitko nije imao braniti. Nitko s imalo obraza ne može osporiti pravo Hrvatima da se samoorganiziraju radi obrane. Što se utemeljenja Herceg Bosne i HVO-a tiče, tu postoji neosporivo moralno pravo. K tomu, postoji uporište za samoorganiziranje i u ustavima. Dužnost je svakog u okupiranoj zemlji da se do razine mjesne zajednice organizira za samoobranu. Kako se rat rasplamsavao te male formacije više nisu mogle biti učinkovite i moralo se pristupiti formiranju jedne prave vojske i to je HVO. Ona je uspješno djelovala jer je bila prava vojska. HVO je obranio više prostora nego sve druge snage u BiH zajedno. HVO je obranio veliki prostor BiH, poremetio planove agresora i obranio je najveći grad na ovom prostoru – Mostar. To se dogodilo po naredbi multietničkog vodstva grada Mostara. Predsjedništvo se s tim suglasilo i zadaća je bila izvršena, Mostar je bio oslobođen. Isto vrijedi i za Zavidoviće. To se nikad ne spominje no to je činjenica: HVO je obranio Zavidoviće. To nikad nećete vidjeti na bošnjačkim medijima. Uvijek se pokušava umanjiti važnost HVO-a u tim zbivanjima.
Kako je došlo do tog se danas u Sarajevu o HVO-u priča kao o neprijateljskoj vojsci iako postoje dokumenti u kojima jasno stoji da HVO i Herceg Bosna priznaju tadašnju vlast u Sarajevu?
Predsjedništvo RBiH je kasnilo dva mjeseca s objavom ratnog stanja. Država gori i u plamenu je, a oni nisu znali ni tko je agresor. Kada su saznali tko je agresor, konstatirali su da je 70 posto teritorija BiH okupirao agresor. Zanimljivo je da u tih 70 posto okupiranog teritorija ne spada prostor koji je obranio HVO. Dakle, samim tim činom tadašnje Predsjedništvo RBiH je izravno priznalo da je HVO obrambena vojska. Kasnije ćemo, pak, vidjeti da bošnjačka strana HVO tretira sukladno trenutnim potrebama. Kad im se uklapa u njihove ciljeve, onda je to dobra vojska i to su dobri momci. A kad se pođe govoriti o teorijama kako su Bošnjaci temeljni narod ili o građanskoj državi, onda HVO postaje neprijateljska vojska.
Kad je počelo neprijateljstvo ARBiH i HVO-a?
Na samom početku se kuju planovi kako uništiti HVO. Tako je tadašnje vodstvo Bošnjaka smislilo termin ekstremni dio HVO-a, kasnije će cijeli HVO postati ekstreman, ali na početku je to bio ekstremni dio, kojeg se naravno treba riješiti. Tamo gdje su Muslimani ostali kao dio HVO-a, recimo u Posavini, Hrvati ih nisu protjerali. No, s druge strane nemamo takve primjere. Dovoljno je pročitati samo nekoliko dokumenata. Recimo savjetovanje zapovjednika ARBiH. To je bilo 21. i 22. kolovoza ‘93. godine. Tu jasno stoji da HVO najprije treba ukloniti iz enklava poput Žepča i iz Središnje Bosne. Tu je dobar primjer općina Vitez. Sefer Halilović na spomenutom sastanku govori da je važnije osvojiti Vitez nego gasiti vlastitu kuću koja gori. Jer zauzimanjem Viteza oni bi dobili zaokruženu cjelinu. Nakon tog savjetovanja je uslijedila napadna akcija ARBIH pod nazivom „Neretva ‘93.“. Što god je ARBiH tad osvajala, od Uzdola, Grabovice, Konjica i tako dalje, neka sada samo prebroje koliko je Hrvata ostalo na tom prostoru. Oni nisu tada samo protjerivali HVO nego i sve Hrvate s cijelog tog prostora. Ni mačka nije mogla ostati. Akcija Neretva ‘93. je zaustavljena otprilike na granicama Mostara. Poznato je, pak, da je HVO obranio Mostar od JNA, a u drugom koraku je oslobodio šire područje Mostara. I tad nastaju problemi jer je netko drugi trebao „osloboditi“ oslobođeni Mostara. Pitanje je zašto je netko trebao oslobađati već slobodni Mostar i od koga?
Govorite, dakle, da je od samog početka rata postojao plan bošnjačkoga vodstva da se u jednom trenutku sukoba oni okrenu protiv Hrvata?
Nema tu dvojbe. Na puno mjesta se postavlja cilj ARBiH, to su Ploče i Neum. HVO i Hrvate se dakle ciljano želi ukloniti s tog prostora. Za vrijeme operacije Neretva 93. gotovo sve snage ARBiH su bile usmjerene prema HVO-u. Bojišnica prema Srbima je mirovala. Zašto se nisu te snage, zajedno sa HVO-om, usmjerile ka deblokadi Sarajeva?
Mislite li da se i danas radi na provođenju plana koji je zacrtan na savjetovanju zapovjednika ARBiH, o kojem ste ranije govorili?
Uzmite samo dva primjera: jednom narodu se osporava pravo na informiranje na vlastitom jeziku iako to pravo imaju i najmanje manjine u EU kojoj mi kao stremimo; Hrvatim se, također, oduzima pravo na legitimno političko predstavljanje, oduzima ima se pravo izbora. Pa to nema ni u jednoj demokraciji. Samo se nemoćnima i bolesnima daju tutori. Hrvati su domaći narod, kojem ne treba tutor. Ako se ovo dvoje što sam spomenuo oduzima, onda se nema što raspravljati o namjerama bošnjačke elite.
Kako danas gledate na položaj hrvatskih branitelja u BiH?
Tu se dobro vidi politika bošnjačkog vodstva. Kad je rat završio, HVO je kontrolirao veći dio teritorija nego ARBiH. Ako to i zanemarimo, logično je da izdvajanja za branitelje budu proporcionalna popisu stanovništva. Dakle, 2:1 u korist Bošnjaka. Takav je odnos fondova za bojovnike i bio odmah nakon rata. No, onda je bošnjačka strana počela insistirati da se ti fondovi spoje, kako bi oni mogli tu ugurati što više svojih ljudi. Danas je odnos u tom segmentu 8:1 u korist Bošnjaka. Kad se ratovalo i branila BiH tad je bio odnos 1:1, kad je rat završio 2:1, a sad se puzajućim metodama i manipulacijama došlo do tog da je omjer 8:1 i Hrvati se lagano isključuju iz korištenja braniteljskih prava. Da su fondovi ostali odvojeni mi ne bismo danas imali nikakvih problema.
Govorili ste o tom kako je HVO oslobađao teritorij i branio BiH, no danas iz političkog Sarajeva čujemo mantru kako je samo ARBiH branila i oslobađala BiH.
Puno je podvala nastalo nakon rata. Tako se spominje pojam zločinačkog poduhvata. Zna se, pak, da su HVO i ARBiH na početku i na kraju rata bili jedna strana. Ne zna se tako ni kad je udruženi zločinački poduhvat počeo ni kad je završio. To je smišljeno kako bi se Hrvate stalno imalo za nešto optuživati. Nema tu niti jednog dokumenta koji drugačije kaže. Ovdje se raspravlja o tom što je netko mislio, unatoč tomu što dokumenti drugačije govore. Recimo, Zagrebački sporazum koji su potpisali Izetbegović i Tuđman govori o tom da se napravi zajedničko zapovjedništvo za dvije vojske i da one djeluju tamo gdje je koji narod u većini. Namjera je bila djelovati zajedno a podijeliti uloge. Mi smo se svi s tim slagali i čak slavili. No, već za dva dana uslijedilo je razočaranje. Uredba koju je izdala RBiH temeljem tog sporazuma svela je HVO na razinu lovačkog društva. Dakle, nije bilo važno što se potpisalo.
Ipak, unatoč svemu činjenice su da je i HVO počinio zločine u ratu. Kako gledate na tu tamniju stranu priče o HVO-u?
Nikad u životu nisam i neću braniti zločin i zločince. Sve zločine treba istražiti i sve zločince kazniti. Ali ne po dvostrukim mjerilima. Ne može za Hrvate vrijediti jedan zakon, stroži, a za Bošnjake drugi. Ne možemo ono što je bilo u Mostaru nazivati „logor“, a ono što je bilo u Bugojnu „sabirni centar“. Pogotovo ako se zna da su uvjeti u tim logorima u najmanju ruku bili podjednaki, a daleko je više ubijenih u logorima u Bugojnu nego u Mostaru. Ako je HVO ubio zarobljene vojnike ili civile koji su bili Muslimani, onda je to zločin i tu nema dileme. Ali ako isto to uradi ARBiH prema Hrvatima, kao što je u Konjicu ubijala zarobljene i vojnike i civile i da iza njih ni mačka ne ostane živa, onda to ne mogu biti „izolirani incidenti“. To je nemoralno. Ništa drugo ne zagovaram, nego da svi zločini istraže pa da onda se tako i sudi, da ona strana koja je napravila najviše zločina ima i najviše kazni.
No, HVO-u i vodstvu Herceg Bosne sada se, pak, pripisuje korištenje zločina kao sredstva ostvarivanja vojnih i političkih ciljeva (udruženi zločinački poduhvat). Sada smo to vidjeli i u žalbenoj rasprave hercegbosanskoj šestorci na sudu u Haagu.
Ima li logike, ako postoji navodni dogovor Tuđmana i Miloševića, da onda, uvjetno rečeno, njihove vojske zajedno ratuju protiv Bošnjaka i da realiziraju taj plan ako on postoji? Dalje, tko je taj tko bi naoružavao i hranio vojsku protiv koje uskoro namjerava ratovati. Ovdje u Mostaru na početku rata postojala je jedna bošnjačka vojna jedinica koja je imala jedno 15-ak pušaka i koja se nazivala bataljon. Taj je bataljon pomalo rastao ali je logistički bi naslonjen na HVO. Pa koja je to vojska koja naoružava i hrani buduću neprijateljsku vojsku? Besmisleno! Ne zaboravimo i da je veliki broj pripadnika HVO-a koji su tad bili Muslimani znao kad će izbiti sukob s Hrvatima i okrenuli su oružje na svoje dotadašnje suborce. Poubijali su ih i zarobili. Nemamo, pak, primjer da su tako nešto uradili Hrvati koji su bili u ARBiH. Na prostoru pod kontrolom HVO-a nije bilo masovnih grobnica, ni ubijanja vjerskih dužnosnika. Kad je HVO oslobodio Mostar pa do izbijanja sukoba ARBiH i HVO-a, u gradu nije bilo nikakvih incidenata na nacionalnoj osnovi. Muslimani nisu imali nikakvog razloga da okrenu oružje na Hrvate. Nadalje, tko god se našao na prostoru Herceg Bosne, ako je bio umirovljenik, dobijao je mirovinu bez obzira na nacionalnost. Postoji čitav niz takvih primjera. Usporedimo Zenicu i Mostar, pa ćemo vidjeti koliko je osoba „druge“ nacionalnosti, ostalo na rukovodećim funkcijama.
Mislite li da je greška što se pristalo ugraditi Herceg Bosnu u Federaciju BiH?
Vrlo je teško pronaći granicu između pokvarenosti i lukavstva. Hrvatska je strana išla u dobroj namjeri i prihvatila neke od bošnjačkih prijedloga što je kasnije iskorišteno protiv Hrvata.
Dnevnik.ba