Željko Komšić ponovno je bošnjačkim glasovima izabran za hrvatskog člana predsjedništva BiH. Koliko je projekt dekonstituiranja Hrvata uzeo maha, govori i to da su za ovog titoista i ateista glasovala i pojedina vehabijska sela u duboko podijeljenoj središnjoj Bosni. Naivci će se možda zapitati što to radikalne bošnjačke islamiste motivira da glasuju za hrvatskog člana predsjedništva, i to još nevjernika, piše: Mate Mijić za Večernji.hr
Odgovor je jasan – želja da se jednom za svagda riješe Hrvata. Što im nije pošlo za rukom etničkim čišćenjem, logorima i pokoljima u ratu te sijanjem straha terorizmom u poslijeratnom vremenu, sad pokušavaju postići izbornim inženjeringom. Bošnjačka se politika ponovno odlučila za ovu taktiku računajući da će se u ovom mandatu rješavati važna pitanja izbornog zakona i ustavnih promjena. Što je utjecaj Hrvata na te procese manji, to će oni lakše ići u korist Bošnjaka. Tomu bi doista i bilo tako da izborom Komšića nisu zapravo potvrđene teze hrvatske strane o ozbiljnim manjkavostima izbornog zakona i majorizaciji Hrvata kao konstitutivnog naroda.
Da je pobijedio Čović, frustracija bi bila nešto manja, ali bi se puno teže dokazalo da Bošnjaci još uvijek rade na razvlašćivanju Hrvata jer bi Komšić kao simbol tog projekta bio stvar prošlosti. Ovako i slijepac jasno vidi da bošnjačka politika koja udara na samu ustavnu arhitekturu države ide dalje i da hrvatska zabrinutost nije plod nekih starih frustracija ili uskih stranačkih interesa, već ima utemeljenje u aktualnom političkom trenutku. Sarajevo je velikobošnjačke ambicije dugo uspješno umatalo u težnje za građanskom državom bez nacionalizma, za koji su okrivljavani Hrvati i Srbi. No u trenutku kad i vehabije daju glas „građanskom“ kandidatu koji priča o ukidanju političkih prava naroda kojega bi trebao predstavljati, samo budala bi i dalje vjerovala u dobronamjernost bošnjačke politike.
Ako ste ipak skloni povjerovati da bošnjački lideri samo čuvaju BiH od separatizma, sjetite se da je i Slobodan Milošević tvrdio da on i velikosrbi samo žele sačuvati Jugoslaviju. I u jednom i u drugom slučaju radi se o vlastohleplju i teritorijalnim pretenzijama jednog naroda koji, kad govori o očuvanju države, misli isključivo na njezine granice, ali ne i karakter. Kao što Milošević nije želio jugoslavensku konfederaciju ravnopravnih republika, tako i velikobošnjaci ne žele BiH ravnopravnih naroda. On je antibirokratskom revolucijom instalirao sebi lojalne kadrove, a oni to čine izbornim inženjeringom.
Dejtonska BiH je mrtvorođenče, a pokušaji međunarodne zajednice da intervencijama visokog predstavnika udahne novi život državi koju u ovom obliku nitko ne želi pokazali su se neuspješnima. Zapad se umorio od BiH i u jednom će trenutku priznati stanje na terenu i proglasiti fajrunt. Da bi taj trenutak dočekali spremni, Hrvati trebaju novu političku i diplomatsku ofanzivu, a ona traži nove ljude. Ovo je stoga najbolji trenutak za dostojanstveno povlačenje Dragana Čovića. Nije pošteno izgubio izbore, nego je žrtva izborne manipulacije i može otići uzdignuta čela. Možda ne u potpunu političku anonimnost, ali svakako u drugi plan. Ulozi postaju previsoki da bi Hrvate i dalje vodio potrošeni čovjek opterećen aferama koji će u ključnom trenutku morati birati između vlastite kože i nacionalnog interesa.
Dnevnik.ba