Kada neko dijete glumeći neku kazališnu ulogu iziđe na pozornicu, ono na sebe privuče sve poglede. Hoće li pogriješiti? Zna li kuda treba ići, a da ne pogleda publiku? Neke će nastup djeteta dirnuti, a drugi će reći da djeci nije mjesto na pozornici u predstavi za odrasle. Prisutnost djeteta svakako znači prekid velike fikcije na sceni. Gledaoci se usredotoče na dijete i više nisu u ulozi gledatelja. Kada pitate glumce što nikada ne bi učinili oni kažu da ne bi nastupali s djecom i životinjama, piše DW.
Ali što se događa kada se neko dijete pojavi u životu umjetnika? Do koje mjere književni pogon prihvaća književnice i književnike koji su postali roditelji?
Prije godinu dana povela sam preko ljetnih praznika sa sobom svoju šestogodišnju kćerku na književnu turneju kroz njemačku pokrajinu Schleswig-Holstein. Na dugim putovanjima vlakom čitala sam joj ili smo crtale. U hotelima sam plaćala dodatnu cijenu. Preko dana je program bio namijenjen djetetu, na dječjim igralištima ili vrtuljku. Na prvom odredištu, u Husumu, posjetile smo kuću pisca Theodora Storma. Malu kuću u kojoj je živio sa ženom i puno djece. Kako je pored tolike djece mogao napisati sve te knjige i sva ta pisma? Moja kćerka je odmah sjela za njegov pisaći stol oponašajući književnikovu zamišljenu pozu sa slika koje su bile posvuda naokolo.
Iživcirana publika u Njemačkoj i ljubazne bejbisiterke u Skandinaviji
Dana Grigorcea
Za vrijeme mojih književnih nastupa, na moju kćerku su prema mojoj želji pazile stažistice ili tajnice literarnih ustanova. Unaprijed sam pismeno izrazila tu želju. Ali u jednoj književnoj ustanovi osoblje je bilo iziritirano mojom željom i nije mi izašlo ususret. I onda je sve išlo kao u komediji. Moja kćerka je morala na WC, nespretno se ispričala publici, dokopala se vrata, a vani je nabasala na velikog psa. Kad sam začula njen vrisak istrčala sam s pozornice. Onda je moja kći htjela skakati u dvorištu na trampolinu koju sam s pozornice mogla vidjeti kroz prozor. Ali se odmah potom vratila do mene na pozornicu i došapnula je da je namočila čarape. Većina u publici nije skrivala svoju odbojnost prema onome što se događalo na pozornici. Njima je sve to bilo čin drskosti i nepoštivanja publike.
Sasvim drukčije mi je bilo u Švedskoj, na sajmu knjige u Göteborgu. Tamo sam povela sina kada je još bio beba. Organizatori sajma su angažirali jednu dadilju koja me pratila u stopu. Sajam je surađivao s jaslicama u kojima su lijepo pazili na djecu pisaca, izdavača, ali i radnika na sajmu.
Druga lijepa uspomena ostala mi je s književnog festivala u švicarskom Solothurnu. Tamo je više književnika došlo s djecom. Mi smo svi naizmjenično pazili na djecu, tako da je svako od nas bio slobodan za vrijeme nastupa.
U književnom svijetu je dakle važna privatna inicijativa. Ali je među ljudima nažalost još uvijek vrlo raširena slika o književnicama i književnicima kao o isključivim solistima.
Dana Grigorcea, švicarsko-rumunjska književnica, rođena je 1979. Njezin prvi roman napisan na njemačkom objavljen je 2011. pod naslovom „Baba Rada". Godine 2015. objavila je roman „Primarno osjećanje nedužnosti".
Dnevnik.ba