Moglo bi se već tvrditi da su (nizozemski) premijer Mark Rutte i (turski) predsjednik Recep Tayyip Erdogan ovih dana oformili jednu osebujnu simbiozu. Obojici je potrebna konfrontacija: jednome tijekom parlamentarnih izbora ove srijede (tj. danas), a drugome tijekom ustavne reforme u Turskoj. Pozirat kao snažan mužjak, rijetko je prolazilo loše kod naroda, piše austrijski Die Presse.
No, ovdje je riječ ipak o nečemu važnijem od taktičkih predizbornih trikova. Riječ je o nečemu temeljnome. U najrecentnijoj prošlosti Turska se užurbanim tempom udaljila od Europe: od njenih demokratskih, državno-pravnih, i idealnih temeljnih vrijednosti, od njenih temeljnih pravila i oblika ophođenja. Erdogan je ovu tendenciju dramatično ubrzao nakon ljetnoga puča. Otvorio je proces detaljnoga čiščenja državnih institucija, uklanjanja njemu nesklonih medija, i stavljanja u pritvor preko stotinu novinara.
Predsjednik Erdogan želi svoje djelo privesti kraju novim ustavom, posve prilagođenim njemu: Nakon što Turci, 16. travnja, budu glasovali ‘Za‘, Erdogan će svoju moćnu real-političku poziciju zacementirati i u obliku zakona. On će, kao što je sada već slučaj u izvanrednome stanju, upravljati putem dekreta, članove će svoje vlade, koja će biti degradirana na puki savjetnički tim, otpuštati kako mu se svidi, a svoj će nadzor nad pravosuđem i zakonodavstvom moći još dodatno pojačati. Opozicija će, u takvoj konstelaciji, još donekle preživjeti; i to u onoj mjeri u kojoj ju legitimiraju demokratski izbori. Stoga bi ipak bilo pretjerano govoriti o diktaturi (u strogo pravno-politološkim terminima; op.prev.).
Međutim, ustavna će reforma, obzirom na trenutnu podjelu uloga u Turskoj, široko otvoriti vrata pokretu u smjeru autokracije. Venecijanska Komisija, tijelo Vijeća Europe sastavljeno od pravnih eksperata, tu je reformu označila kao opasan korak unatrag. Sukladno očekivanjima, sama Ankara takvoj oznaci nije sklona. Bozdag, ministar pravde, označio je dotičnu poruku Vijeća Europe, kojem Turska pripada još od 1949., naprosto kao ‘‘bezvrijednu‘‘. Tursko je ministarstvo vanjskih poslova također s prijezirom reagiralo na umjereno upozorenje iz Brisela, da se „(Turska) suzdrži od pretjeranih poruka i mjera.“
Turskoj se fućka za EU. Prema tome, Europa bi trebala nastupati tako da nema mjesta nesporazumima. Nizozemci su, koncem prošloga tjedna, učinili ispravan korak. Haag (Nizozemsko ministarstvo vanjskih poslova i sjedište Kraljice; op.prev.) nekoliko je puta zamolilo turske ministre da kod ‘‘nizozemskih‘‘ Turaka, javno ne šire propagandu za spornu reformu ustava. No, Turska se oglušila čak i na kompromisne ponude iz Nizozemske, te je svoje ministre čak namjeravala slati u Nizozemsku bez pristanka nizozemske vlade (u izvorniku: „države primateljice“ - u diplomatskome žargonu; to jest, one države u kojoj bi turski ministri gostovali; op. prev.).
To pak predstavlja jasno kršenje diplomatskih običaja. Stoga je Nizozemska postupila ispravno kada je turskome ministru vanjskih poslova uskratila dozvolu ulaska u zemlju, a i kada je tursku ministricu za odnose u obitelji, koja je već prešla njemačko-nizozemsku granicu, otputila natrag u Njemačku. Eskalacija bi Erdoganu mogla donijeti korist jer on živi od toga. Međutim, popustiti, kleknuti na koljena, dati se uplašiti – to si Europa ne smije niti zamisliti kao opciju.
Žučni turski odgovor na zabrane ulaska za njihove političare samo potcrtava činjenicu da su se Erdogan i Co. znatno udaljili od europskih standarda. Stoga, pripisivati Njemačkoj, Austriji i Nizozemskoj zločine protiv čovječnosti i nacističko postupanje, apsurdno je, neukusno, i također indicira nevjerojatan stupanj nedostatka obrazovanja. Riječ je o pretvaranju pokradenoga u lopova, žrtve u počinioca, o pretvaranju činjenica u njihovu suprotnost. Nije EU, nego sadašnja turska vlast, ta koja prijeti demokraciji i ljudskim pravima: svojom proizvoljnom provedbom zakona, svojim masovnim slanjem ljudi u zatvor, ograničavanjem slobode medija, i svojim nesrazmjernim ratom protiv Kurda.
Europske države djeluju legitimno kada, na vlastitome teritoriju, odbijaju turskim političarima ponuditi prostor za progone, polariziranje i stvaranje pogodne atmosfere za reformu kojom će državi dati autoritarna obilježja. Europa to duguje i samoj sebi i onim građanima Turske koji su usmjereni demokratski.
U svakome slučaju, jasnoća je pristojnija od ravnodušne opuštenosti.
Dnevnik.ba