Kada kažem da sam liberal ili libertarijanac i protivim se visokim porezima, utjecaju države na gospodarstvo te tražim mogućnost da do kraja uživam u plodovima svoga rada, ljevičari, socijalisti i komunisti brzo će zaključiti da sam sebičan čovjek. Njihova ideologija, prema kojoj je primarna dužnost države da redistribuira bogatstvo oduzimajući ga onima koji imaju više i dajući ga onima koji imaju manje, počiva na lažnoj solidarnosti i sumanutoj ideji, jednoj od bolesnijih u povijesti civilizacije. Prema toj ideji, ako želiš zadržati ono što si sam zaradio, ti si pohlepna svinja. Ali ako zahtijevaš otimanje novca koji je zaradio netko drugi, napredan si i human.
Sama ideja iskonske solidarnosti je upravo suprotno, vrlo lijepa i plemenita. Solidarnost i briga za druge, nekad i potpuno nepoznate ljude, ono je što nas razlikuje od primitivnijih oblika života i jedan je od temelja civilizacije. Međutim, gadna zabluda je da je država ta koja će najbolje odrediti kome koliko čega treba, a da sam ja sam za to nesposoban. To je temelj prijestolja na kojem sjede političari i birokrati te upravljaju našim životima živeći na našoj grbači, vrlo često nas ništa ne pitajući.
Kao svaki pravi nogometni navijač mogu reći da sam stručnjak za solidarnost. Skoro 3 desetljeća i debelo preko 300 gostovanja s momčadima koje sam podržavao naučili su me da u određenim skupinama ljudi solidarnost funkcionira apsolutno savršeno. Kada kao ultras sjednete u prijevozno sredstvo koje vas vodi na utakmicu, u tome trenutku počinje vrijediti nepisano pravilo da sve što imaš na sebi i uz sebe, sav novac, hrana, piće, cigarete, pa i rezervne čarape, postaju zajedničko vlasništvo svih koji su se našli u tome vlaku, autobusu, kombiju, automobilu.
Nikada u skoro 30 godina nisam doživio da je netko u vlaku iz ruksaka izvadio sendvič i pojeo ga sam, nisam nikada doživio da u autobusu ima cuge, a da je netko žedan (ili trijezan), nikada nisam doživio da su pušači pušili, a nisu ponudili druge pušače, nikada nisam doživio da su trojica ušla u disko ili noćni klub, a dvojica ostala vani. Ako navijači putem s utakmice ili na utakmicu naiđu na nekog zalutalog pristalicu svoga kluba, bez problema će ga strpati u kombi ili automobil, ako treba i u nečije krilo ili gepek.
Vrlo često sam doživio da netko uopće nema novca za put, benzin ili ulaznicu pa mu drugi pomognu bez postavljanja mnogo pitanja. Znalo se dogoditi, pogotovo u Jugoslaviji kada je standard bio u banani, da se netko na kolodvoru pojavi bez dinara u džepu i svejedno uz pomoć drugih zabrazdi na put od nekoliko dana.
Taj sustav ne počiva na državnim zakonima, regulaciji i birokratima koji mjere gutljaje piva ili koliko je tko odgrizao sendviča. To je sustav koji počiva na dobrovoljnoj suradnji određene skupine ljudi koji su sami odlučili biti dio te grupe. Ne radi se isključivo o prijateljima. Vrlo često će se dogoditi da se nađeš okružen navijačima koje prvi put vidiš ili im ne znaš imena. Ali ni tada solidarnost ne zakazuje, dapače.
A u cijeloj priči najbitnije je da to nije grupa ljudi koju čine visokomoralne askete ili religiozni i bogobojazni ljudi – navijači su prosjek po inteligenciji, obrazovanju i socijalnom backgroundu, ali samo navijaštvo, osim na mnogo pozitivnih ideja, počiva i na bitno drugačiji temeljima od onoga što zovemo civilizacijom. Obilježeno je i nasiljem, sitnom krađom, uvredama i psovkama, otporom i nepoštivanjem institucija, pijančevanjem i narkomanijom. Ipak, ta grupa ljudi međusobno funkcionira savršeno solidarno. I ne samo međusobno, kada nema utakmica pa zajedno gase požare ili spašavaju od poplava, savršeno funkcionira solidarnost različitih navijačkih skupina. Bez ikakve pomoći države.
Zato, kada mi netko krene objašnjavati da ne bih pomagao siromašnima, bolesnima, siročadi ili djeci s posebnim potrebama da nema države, a tisuće puta u životu sam doživio da netko još uvijek gladan zadnji griz sendviča daje potpunom strancu, obično ga stjeram u pizdu materinu.
Dnevnik.ba