Osim praktičnih prednosti u nastupanju prema bošnjačkom Sarajevu, ovaj savez ima i svojih negativnih strana. Ona osnovna je da partneri snose odgovornost za ponašanje onog drugog.
Tako Čović mora trpjeti optužbe da „igra za Ruse“ a Dodik da je HDZ pristao biti u vlasti „bez legitimnih predstavnika Srba“, kao i da se Čović pojavljuje na različitim „protusrpskim“ manifestacijama u Hrvatskoj.
Ipak, savez opstaje.
Razlog je zato što korist uveliko prevazilazi štetu sporadičnih napada.
Čović je Dodiku „diplomatski izlaz u svijet“ a Dodik je Čoviću realna snaga u Parlamentu koji ovaj nema. I sve dok Izborni zakon ne bude Hrvatima garantirao proporcionalnu zastupljenost i izbor legitimnih predstavnika, svaki hrvatski lider ponašat će se kao Čović – tražit će savez sa Srbima. Jednako tako, sve dok Srbi zaista ne krenu u otcjepljenje, hrvatske stranke će im služiti kao neophodna protuteža bošnjačkim hegemonističkim porivima.
Unatoč navedenim praktičnim koristima, dugotrajno vezivanje dviju stranaka i dviju nacionalnih politika ima i neke ozbiljnije posljedice. Naime, srpska i hrvatska politika u BiH ovom skoro desetogodišnjom prisnom suradnjom do te su mjere sukladile svoje djelovanje da sve više djeluju kao jedna stranka.
U unutarnjim političkim odnosima se ovo osjeti tek relativno, ali na međunarodnom polju dojam je izraženiji.
To samo po sebi ne znači ništa loše, ali promjenom nekih okolnosti situacija se može promijeniti.
Uloga Hrvatske
Ključni partner i zaštitnik Hrvata u BiH je Hrvatska. Zašto Hrvati svoje političke probleme ne mogu riješiti u Sarajevu pitanje je za bošnjačke lidere.
No, s obzirom da se Sarajevo postavlja kao neprijatelj Hrvata, BH Hrvati i jesu pristali na savez sa Banja Lukom.
Pozicija Hrvatske u procesu vraćanja konstitutivnosti Hrvatima u BiH je prilično jednostavna, ali iz nekog razloga, hrvatski državni vrh i dalje sa Sarajevom igra u rukavicama. Verbalna paljba koju Sarajevo i Zagreb razmjenjuju nije ni približno oštra koliko bi mogla biti, s obzirom na potencijal.
Naime, Sarajevo s nestrpljenjem očekuje presudu haaškog suda po kojoj bi Hrvatska bila osuđena za agresiju na BiH. U ladicama raznih tužiteljstava navodno su već spremne tisuće tužbi za pripadnike HVO, koji bi, posljedično, bili i sami optuženi za sudjelovanje u udruženom zločinačkom pothvatu. I agresiji na vlastitu zemlju.
Dalje, Sarajevo priprema i odštetni zahtjev za agresiju, tako će Hrvatska nekoliko turističkih sezona isključivo posvetiti plaćanju odšteta za bošnjačke „žrtve agresije“.
S druge strane, Hrvatska se ustručava upotrijebiti svoje najsnažnije oružje, a to je uvođenje viza i podizanje optužnica protiv pripadnika Armije BiH za zločine nad državljanima Republike Hrvatske.
Hrvatska politika nije kukavička kao u ranijim mandatima ali Hrvati u BiH nemaju vremena za kalkulacije i suzdržane diplomatske pristupe.
Hrvati između Hrvatske i Republike Srpske
Bilo kakvo povlačenje Hrvatske iz otvorenog konflikta u kojem se trenutno nalazi sa bošnjačkim vrhom, faktički bi usmjerilo BH Hrvate jedinom prirodnom savezniku – Republici Srpskoj.
Jer, za razliku od Hrvatske, Republika Srpska se trajno nalazi u istom sosu sa BH Hrvatima.
Ukoliko politika iz Hrvatske srednjoročno ne bude dala pozitivne rezultate u rješavanju izbornog zakona, HNS će nastaviti politiku zbližavanja vladajućim partijama Republike Srpske (koje god to bile) a to nužno vodi u kompromitaciju autonomije politike BH Hrvata, koji će, s obzirom na neravnotežu snaga, biti u konačnici potčinjena interesima Republike Srpske.
Bošnjacima takav razvoj događaja ništa ne mijenja na stanju, ali Hrvatskoj mijenja itekako.
Stoga je politika koju vodi Hrvatska jednosmjerna – nema prostora ni za kakvo skretanje ili posustajanje. Jer cijena toga je politički nestanak Hrvata u BiH. Bilo da će Hrvati kao politički narod zaista nestati, bilo da će se pretvoriti u batlera srpske politike.
I jedan i drugi scenarij su za hrvatsku naciju – poražavajući.
Dnevnik.ba