Bili su pobožni kršćani, ali islamske molitve su bile te koje su im u konačnici spasile život, piše Oliver Holmes za The Guardian.
Islamski militanti u crnim maskama bili su stacionirani na mostovima - jedinim izlazima iz opkoljenog grada Marawija - tražeći kršćanske taoce.Jedan svećenik je već bio otet. Riskirajući svoj život, lokalni muslimanski vođa skrivao je desetine kršćana u mlinu za rižu.
"Dao im je upute", rekao je gradski biskup Edwin de la Pena, "kako odgovoriti na pitanja, recitirati molitve, nositi svoj veo, kako reći asalamu alaikum."
Plan je radio, ali drugi nisu bili te sreće, rekao je de la Pena. "Kad bi ih pitali jesu li kršćani, oni bi spremno potvrdili. Zbog toga su odvedeni. I upravo smo čuli da su ubijeni i bačeni u klanac. "
Stanovnici Marawija, na otoku Mindanao na Filipinima, bježali su od iznenadnog osvajanja boraca koji su tvrdili da su pristaše Islamske države. Ostavili su sliku goruće katedrale i leševa u njihovim očima.
Priče poput ovih o brutalnim krvoprolićima, ali i nesebičnim međuljudskim suosjećanjem, proširile su se diljem Filipina. Zemlja se osjeća kao da je na strmini, gurnuta tamo pod utjecajem militantnosti na jugu i predsjednika sa samoproglašenim, cjeloživotnom težnjom prema nasilju.
Vlada kaže da je Maute, lokalna kriminalna skupina koja se pretvorila u islamističku militantnu skupinu, planirala napad na muslimanski sveti mjesec Ramazana kako bi impresionirala ISIL-ovo bliskoistočno vodstvo i privukla inozemna sredstva i borce.
Rodrigo Duterte, predsjednik Filipina, proglasio je opsadno stanje diljem Mindanao-a, najjužnijeg otoka zemlje od oko 20 milijuna stanovnika, te je obećao vojnicima koji su napadali Marawija zračnim napadima i topništvom da će ih zaštititi ako počine zločine koji uključuju i silovanje.
Kao vođa koji redovito pohvaljuje bivšeg diktatora zemlje Ferdinanda Marcosa, koji je vladao većim dijelom svojih dvadeset godina u borbenom zakonu, Duterte je rekao kako može proširiti vojnu kontrolu na ostatak otočne nacije. "Neću dopustiti zemlji da se raspadne", rekao je. "Moje su naredbe: ne poštujte nikoga."
U petak, dok se zemlja još uvijek oporavljala od krvoprolića na jugu, jedan napadač ušao je kasino u Manili, pet minuta udaljen od međunarodne zračne luke, te polio stolove za poker sa benzinom. Trideset i šest zarobljenih gostiju i radnika ugušilo se od dima.
ISIL je preuzelo odgovornost za napad, ali policija je rekla da je riječ o loše izvedenoj pljački, jer muškarac, opisan kao stranac, nije pucao na bilo koga. Vatrogasci su predložili da je vjerojatno imao dugove za kockanje.
Ipak, rezultat je bio isti: Filipini su na rubu. Smjer u kojem će zemlja ići može ovisiti o tome kako se reagira na Marawi, gdje helikopteri i tenkovski udari nisu mogli izbaciti borce već gotovo dva tjedna.
Velika većina gradskih stanovnika, oko 200.000, pobjegla je, mnogi su hodali satima kroz bujna tropska brda u Iligan City, koji je udaljen 38 kilmetara.
Oba grada, prvi sa 95 posto muslimana i drugim gdje su većinski kršćani, imaju razorenu prošlost. Španjolci i američki kolonizatori stisnuli su lokalne muslimanske i autohtone populacije s nadmoćnim kršćanskim naseljem i masovnim pretvorbama.
U najgorem periodu, početkom sedamdesetih godina, Marcos je optužen za poticanje krvožednih kršćanskih ekstremista na borbu protiv muslimanske separatističke pobune. Kršćanska paravojna skupina Ilaga (znači rat) optužena je za nekoliko masakara. Najpoznatiji slučaj bio je pokolj više od 70 ljudi od strane militanata koji su bacili granate u džamiju.
Marawi, punim imenom Islamski Grad Marawi, dio je autonomne regije Mindanao koja ima vlastitu vladu, sa šerijatskim zakonom za muslimane i oporezivanje odvojeno od države. Iliganom upravlja središnja vlada kršćanske većine.
Zastarjelo nepovjerenje još prožima dvije zajednice, ali mnogi na obje strane sjećaju se opasnosti podjele. Katolička crkva u Iliganu postavila je znakove koji pozdravljaju raseljene osobe.
"Naše molitve i najbolje želje želimo svoj muslimanskoj braći i sestrama dok slavite sveti mjesec Ramazan", obješeno je u glavnoj katedrali. Ispod stoji Marijin kip, a vjernici pale svijeće.
Militanti su pokušali širiti mržnju u zajednicama, ali de la Pena je rekao kako se desilo upravo suprotno, pogotovo kad ljudi čuju za muslimane koji pomažu kršćanima da pobjegnu. Građani Iliganija dali su sklonište stotinama obitelji.
"To je nešto što [militanti] nisu očekivali. Pokušali su naspodijeliti, ali na kraju, strategija nas je spojila ", rekao je.
Biskup je razgovarao s promatračem skladišta u crkvi gdje je spremljena konzervirana hrana, riža i higijenske potrepštine, spremne za slanje školama u Iligan koje su pretvorene u logore za raseljene osobe.
Edgar Aguillar, volonter koji je doletio iz Manile, izjavio je kako su organizacije za pomoć morali pomaknuti fokus svojih programa daleko od prirodnih katastrofa.
"Shvatili smo da ne možemo kuhati hranu s bilo čime što smo prije koristili. Nije bio halal - lonci su bili puni svinjetine. Trebali su nam novi tanjuri i noževi ", rekao je u školi koja je zaštitila obitelji Marawija.
Odaziv lokalnog stanovništva bio je inspirativan, rekao je. Poslovni ljudi su imali popuste na piletinu, a iza njega, vlasnik neurednog privatnog autobusa kojim su obično koristili putnici, donirao je svoje vrijeme i vozilo.
Međudržavna ubojstva tijekom Marcosovog doba gotovo su ispraznila oba grada manjinske populacije. Od tada su svećenici i imami na tom području potaknuli pomirenje.
Muftije Marawija proglasili su militante ne-islamskim, dok je de la Pena izjavio da činjenica da su Muslimani tražili utočište u Iliganu dokaz da su zajednice krenule naprijed, čak i ako je ostala neka "duboko ugrožena predrasuda".
U prošlim vremenima sukoba ili tijekom tropskih oluja, muslimanske izbjeglice bi pobjegle u planine a i kršćani bi se kretali prema obali, rekao je. "Ali sada, svi su ovdje. Ovdje se osjećaju sigurnije. To ukazuje na vrstu povjerenja koja je nastala. Četrdeset godina pomirenja, ne možemo samo staviti to u stranu ", rekao je de la Pena.
Nekoliko hotela u Iliganu imaju svoje hodnike ispunjene stanovnicima Marawija, često je više od 10 pretrpano u jednu sobu.
Sjedeći na starom džipu sa sedmero djece i suprugom, Jamel Abdul Panaraag, 40, izjavio je da su hodali sedam sati kako bi izbjegli Marawi. Kasnije se vratio da bi uzeo auto.
"Kršćani nam pomažu", rekao je građevinski radnik. "Također, neki se boje. Optužuju nas da smo povezani sa teroristima. "
Zamjenik gradonačelnika u Iliganu, svećenik koji je uzeo dopust, rekao je da grad ima povećane sigurnosne ophodnje, a provodili su i policijski sat usred zabrinutosti nadolazećeg napada militanata koji se predstavljaju kao izbjeglice.
"Već smo znali da postoji taj plan terorista", rekao je Jemar Vera Cruz. "Želimo vidjeti da u našem gradu nema loših elemenata".
Zabrinut zbog "prevladavajuće kulture predrasuda" protiv muslimana, bio je oduševljen rezidentima.
"Ljudska srca su poput zlata", rekao je. "Imam prijatelja koji jedva ima dovoljno hrane za svoju obitelj. U kuću koja je namjenjena za dvoje smjestio je 20 izbjeglica. "
Izvješća Muslimana koji štite kršćane u Marawiju i odgovor Iligana raseljenima spojilo je dva grada na način koji se nije vidio četiri desetljeća.
"Na neki je način ujedinio puno ljudi", rekao je. "Ako dođete u Iligan, brinuti ćemo za vas."
Dnevnik.ba