Prije deset godina Kosovo je proglasilo neovisnost od Srbije. Albanci, koji čine većinu stanovništva Kosova, su slavili. Ali kosovski Srbi, od kojih većina živi u enklavama, nisu. Srbija ne priznaje Kosovo, koje je nekad bilo njezina južna pokrajina, a kosovski Srbi se i dalje smatraju građanima Srbije. Situacija je tipična za Balkan, gdje su granice, iskreno, nered, piše The Economist. Dakle, postoje Srbi koji žive na Kosovu i Bosni i Hercegovini, gdje imaju svoju republiku (Republika Srpska), Albanci i Bošnjaci (muslimani) koji žive u Srbiji, i Grci koji žive u Albaniji. Nedavno su srbijanske vlasti predložile raspravu o razmjeni teritorija s kolegama kosovskih Albanaca. Je li to pametna ideja?
1923. Grčka i Turska pristale su razmjeniti oko 2 milijuna ljudi. Uglavnom pravoslavni kršćani koji govore grčki,građani Turske, poslani su u Grčku, a muslimani iz Grčke poslani su u Tursku. Bilo je to brutalno preseljenje, ali, uzevši u obzir njihove branitelje, Grčka i Turska od tada nisu bile u ratu. Jedino mjesto gdje su se borili Grci i Turci je Cipar, gdje je populacija ostala mješovita. To je inspiriralo nacionaliste na zapadnom Balkanu. Između 1918. i kasnih pedesetih godina, mnogi muslimani bili su ohrabreni da napuste Jugoslaviju zbog Turske. Međutim, u vrijeme propasti Jugoslavije devedesetih godina, u njoj se nalazila temeljita mješavina naroda. Čelnici u tim jugoslavenskim ratovima vidjeli su etničko čišćenje kao najbolji način za stvaranje novih država nacija nenaseljenih problematičnim manjinama. Do 1995. godine povijesne regije naseljene srpskom populacijom u Hrvatskoj bile su prazne, a stotine tisuća Srba, Hrvata i Bošnjaka slično je napustilo svoje domove u Bosni i Hercegovini. No, zemlje koje su izašle iz implozije nisu uredno zaokružile Srbe, Albance, Hrvate i tako dalje. Bezbroj Srba možda je napustilo Kosovo nakon rata, ali oko 120.000 njih je ostalo.
Srbijanske vlasti žele razgovarati o uzimanju sjevernog dijela Kosova, a da se albansko naseljena područja Srbije presele na Kosovo. Zagovornici takvog "mapiranja" kažu da multietničke države nisu uspjele na Balkanu. Ali oni zanemaruju činjenicu da, kad vlade krenu ovom putanjom, proces nema očigledan kraj i ne obraća pozornost na ljudska prava svih uključenih. Ako Kosovo i Srbija započnu ozbiljne razgovore o preusmjeravanju svojih granica, utjecaj na balkanske zajednice, osim onih na pogođenim dijelovima Kosova i Srbije, mogao bi biti dubok. Vođe bosanskih Srba održat će referendum o budućnosti Republike Srpske; bh. Hrvati će, ocjenjuje Economist, slijediti primjer; i Bošnjaci će se tada boriti kako bi spriječili raspad zemlje. Preko granice Srbija će obuzdavati bošnjačke nacionaliste u Sandžaku koji sanjaju o uključivanju tog područja u „Veliku Bosnu“. U međuvremenu, Albanci u zapadnoj Makedoniji i Crnoj Gori će zahtijevati da se priključe „Velikoj Albaniji“. Zagovornici te ideje također bi željeli ugraditi i dijelove sjeverne Grčke, dok bi grčki nacionalisti tražili dio južne Albanije.
Jedna ironija iza razmotrene razmjene je da većina kosovskih Srba zapravo žive u enklavama na jugu Kosova. Stoga ih sporazum ne bi ostavio da žive u Srbiji, i vjerojatno bi morali napustiti svoje domove, ili bi ih istjerali. Međutim, srbijanski dužnosnici možda će biti manje zabrinuti o statusu svojih zemljaka nego o poduzimanju koraka ka priznavanju Kosova - i time olakšati njihovo nastojanje da uđu u Europsku uniju (EU). Možda se njih ni ne tiče što razmjena teritorija na zapadnom Balkanu može imati ogromne posljedice. Uostalom, mađarski nacionalisti ostaju usklađeni s gubitkom Transilvanije od Rumunjske, a rumunjski nacionalisti bi željeli preusmjeriti svoje granice da preuzmu Moldaviju. Postoji razlog zašto "balkanizacija" stoji na lošem glasu. Kao i u naveliko u EU, smanjivanje važnosti nacionalnih granica čini se mudrijim nego njihovo njihovo ponovno crtanje i, riječima jednog visokog dužnosnika EU-a, "otvaranjem vrata pakla".
Dnevnik.ba