Komisija je radom završila u siječnju 2014., a njezini članovi bili su i naši domaći teološki stručnjaci, i to časna sestra Veronica Nela Gašpar iz Rijeke, pater Mihály Szentmártοni iz Rima, velečasni Franjo Topić iz Sarajeva, te pater Mijo Nikić iz Zagreba, piše Slobodna Dalmacija a prenosi Večernji List BiH
Od 1992. godine Nikić predaje psihologiju, psihologiju religije i povijest religija na Filozofskom fakultetu Družbe Isusove u Zagrebu. Na isusovačkom teološkom institutu predaje eshatologiju.
Ekskluzivno za Spektar Slobodne Dalmacije razgovarali smo s paterom Mijom Nikićem o Međugorju, i to je prvi intervju nekog od članova navedene Komisije u hrvatskom medijskom prostoru.
Očekuje se skori pravorijek pape Frane glede međugorskih ukazanja. Njegov posebni izaslanik, poljski nadbiskup Henryk Hoser, pozitivno se očitovao o pastoralnoj stvarnosti u toj župi, iz koje potječe šestero vidjelaca koji svjedoče kako im se već 36 godina ukazuje Majka Božja. Što vam se čini, jesmo li blizu crkvenog priznanja Međugorja?
– Pitanje crkvenog priznanja Međugorja još uvijek je kompleksno pitanje. Činjenica da neki vidioci još uvijek tvrde da imaju ukazanja sprječava crkveni autoritet da o tom fenomenu izrazi definitivan stav i donese konačnu odluku. Međutim, neke odluke su, čini se, ipak na vidiku. One se tiču pastoralne skrbi za mnogobrojne hodočasnike koji neprekidno dolaze u Međugorje tražeći tamo mir svojoj duši. Kao što ste spomenuli, poljski nadbiskup Henryk Hoser više je puta pohvalio pastoralno djelovanje svećenika franjevaca koji upravljaju župom svetog Jakova u Međugorju, kao i ponašanje hodočasnika koji tamo susreću i provode zdravu pobožnost kojoj je u središtu Isus Krist i njegov pashalni misterij.
Također je zdrava i Crkvi prihvatljiva pobožnost prema našoj Nebeskoj Majci koja se tamo događa. Prema tome, moglo bi se očekivati priznanje Međugorja kao marijanskog svjetskog prošteništa u kojem se događaju veliki i dobri duhovni plodovi na temelju zdrave sakramentalne pobožnosti i velikog pouzdanja u moćni zagovor Blažene Djevice Marije.
Crkveno priznanje ili nepriznavanje ukazanja u Međugorju bit će moguće donijeti tek onda kad sama ukazanja prestanu. To i zdrav razum i crkvena tradicija nalažu. Naravno, ako se u međuvremenu otkriju neke očite manipulacije ili neka druga za Crkvu neprimjerena događanja, crkveni autoritet se, u tom slučaju, može i prije izjasniti, ne čekajući prestanak navodnih ukazanja.
Što se tiče međugorskih događanja, za sada nema tih za Crkvu neprihvatljivih događanja. Naprotiv, radi se o vrlo dobrim duhovnim plodovima, prema svjedočenju spomenutog Papina izaslanika, nadbiskupa Hosera. A kada će doći do crkvenog priznanja Međugorja, odnosno konačnog stava Crkve, o tome odlučuje sam Papa. On će to učiniti kad procijeni da ima dovoljno argumenata za jednu tako važnu odluku.
Iz dosadašnjih reakcija i izjava pape Frane može se zaključiti kako je on dosta sumnjičav prema navodnim ukazanjima i sličnim događajima. Svojedobno je, u razgovoru s argentinskim rabinom Abrahamom Skorka, tadašnji kardinal u Buenos Airesu Jorge Maria Bergoglio izjavio: "Osjećam trenutno nepovjerenje prema slučajevima ozdravljenja, objava i vizija (ukazanja); sve su to stvari koje me stave u obrambeni stav."
Poznata je također izjava pape Frane da više voli Mariju kao Majku, a ne kao šeficu nekog poštanskog ureda koja svakodnevno distribuira telegrafske poruke u određeno vrijeme. Ova slikovita izjava pape Frane neke je ljude zbunila pa su zaključili da je sam Papa protiv međugorskih ukazanja. Papa Frane je tom izjavom želio potvrditi istinu o Mariji da je ona primarno Majka Isusova i Majka naša i da je svako doživljavanje Marije koje je obojeno senzacionalizmom, za njega, a i za Crkvu, neprihvatljivo.
Papa želi, a to mu je i dužnost, sačuvati čistoću marijanske pobožnosti. Prema tome, moramo biti strpljivi, jer papa Frane želi imati čvrste dokaze prije nego donese tako važnu odluku.
Kako, pak, tumačite spremnost Svetoga Oca i Međunarodne teološke komisije – u kojoj ste i vi sudjelovali, a na čelu joj je bio rimski kardinal Camillo Ruini – da je vjerodostojno prvih sedam dana ukazanja na temelju kojih bi se nastavila daljnja istraživanja međugorskog fenomena. Tako nešto, koliko je meni poznato glede privatnih objava i ukazanja, do sada se nikad nije dogodilo u povijesti Katoličke crkve...
– Papa Frane je u razgovoru s novinarima objasnio da je Komisija koju je osnovao papa Benedikt XVI. da prouči "fenomen" međugorskih ukazanja došla do zaključka da povjereni "slučaj" treba promatrati u dva dijela: prvi dio se tiče prvih sedam ukazanja koja se čine vjerodostojnim.
Drugi dio, odnosno ostala ukazanja, koja još uvijek traju, ostavljaju određenu sumnju. To je vjerojatno imao na pameti Papa kad je govorio kako mu je neprihvatljiva uloga Marije kao "poštarice" koja želi na se svrnuti pozornost vjernika.
Papa želi naglasiti istinu kako Marija želi biti ono što je sama o sebi rekla, a to je da je ona Službenica Gospodnja koja hvali Boga koji je pogledao na nju neznatnu službenicu njegovu. Prema tome ukazanja nisu na Marijinu slavu, nego na slavu Boga koji je učinio velike stvari u Mariji i preko Marije, kao što čitamo u Svetom pismu.
Za prvih sedam dana ukazanja Gospe u Međugorju, papa Frane je rekao da se još mogu istraživati. Papa je više puta ponovio kako je Ruinijeva komisija odradila svoj posao vrlo dobro. Papa je slobodan u svojoj odluci i njegova će riječ biti zadnja, ali budući da se tako pozitivno izrazio o radu Komisije, valja očekivati da će se u donošenju konačne odluke o međugorskom fenomenu osloniti na zaključke Komisije.
O njima ja ne mogu ovdje govoriti, nego samo razmišljam o tome kako bi Papa mogao reagirati na međugorska događanja. Očito je da papa Frane želi još više informacija o pastoralnom i liturgijskom životu, odnosno o pobožnosti koja se provodi u Međugorju. Nadbiskup Hoser je dao vrlo pozitivno mišljenje o tome i naglasio kako se tamo prakticira zdrava pobožnost utemeljena na ozbiljnom sakramentalnom životu i klanjanju pred Presvetim oltarskim sakramentom. To znači da je u središtu pobožnosti Isus, naš Spasitelj i Otkupitelj, što i Sveti Otac želi.
A što je s ostalih nekoliko tisuća dana koliko je prošlo od prvoga ukazanja, 24. lipnja 1981. do danas. Naime, troje od šestero vidjelaca tvrdi da još uvijek imaju svakodnevna ukazanja. Druga trojka vidi Gospu barem jednom godišnje. Oko Mirjane Dragičević Soldo svakog drugog u mjesecu na Podbrdu se okupljaju tisuće ljudi... Redovito tom zgodom prenosi Gospinu poruku, kao što i svakog 25. u mjesecu to čini Marija Pavlović Lunetti...
– Činjenica da ukazanja tako dugo traju mnoge zbunjuje i dovodi u sumnju. Papu Franu napose smeta što se ta ukazanja najavljuju u točno određeno vrijeme i praktički se događaju gdje god se vidioci nađu. Treba ovdje reći da je i u Fatimi Gospa najavljivala djeci datum, i mjesto, i vrijeme ponovnog susreta s njome. Međutim, ti su susreti ipak bili malobrojni i nekako uvjerljiviji.
Gospa je slobodna kada i kako često će se nekome ukazivati. Međutim, Crkva se u svojoj prosudbi mora ravnati po svojim kriterijima koji su teološko-pastoralne naravi, ali također se treba ravnati i po kriterijima zdravog razuma i ozbiljne psihologije koja se temelji na kršćanskoj antropologiji. U tom kontekstu može se tvrditi da jedan dio poruka dolazi od Gospe, a drugi može biti odraz vlastitih želja i potreba koje osoba nesvjesno usvoji kao da dolazi od nekog drugog, u ovom slučaju od Gospe, a zapravo dolazi od vlastite psihe, odnosno iz njezina nesvjesnog dijela.
Potvrdu spomenute tvrdnje imamo kod velikog učitelja duhovnog života, svetog Ignacija Lojolskog, utemeljitelja Družbe Isusove. On je u svojoj knjižici "Duhovne vježbe" donio "Pravila za razlikovanje duhova".
U osmom pravilu Ignacije nam daje mudar savjet što treba činiti kad doživimo utjehu bez uzroka, utjehu koja potječe od samoga Boga. Ignacije kaže da i u tom slučaju treba s velikom budnošću i pomnjom paziti i razlikovati pravo vrijeme takve utjehe, dok je na djelu, od onoga vremena koje slijedi, u kojem duša ostaje još zagrijana te još uvijek osjeća blagodat i posljedice minule utjehe.
"U tom drugom vremenu, naime, uslijed vlastita umovanja, a na temelju navika i posljedica stečenih pojmova i sudova, pod utjecajem dobra ili zla duha duša zna često stvoriti različite odluke i mišljenja, koja nisu neposredno proizišla od Boga, našega Gospodina. I zato ih treba dobro ispitati prije nego što im potpuno povjerujemo i prije nego što ih stanemo provoditi."
U ovom osmom pravilu drugog tjedna duhovnih vježbi Ignacije je pokazao izvrsnu kvalitetu dubinskog psihologa i maestra duhovnosti. On je genijalno uočio kako i u onom slučaju kad se sam Bog objavljuje duši, ona mora biti oprezna prema odlukama koje stvori u takvom raspoloženju.
A razlog toj opravdanoj opreznosti leži u činjenici da osoba ne može jasno razlikovati trenutak kad se duh Božji povuče i kad prestane duhovna utjeha. Iako je duša zagrijana Božjom utjehom, ona mora biti svjesna da sve što joj dođe na pamet u tom drugom vremenu ne dolazi nužno od Boga, nego može biti plod našeg umovanja, naše mašte, želja, strahova i očekivanja. Zato sva ta nadahnuća treba dobro ispitati prije nego ih počnemo provoditi u djelo.
Može li se spomenuto osmo pravilo svetog Ignacija primijeniti na drugi dio međugorskih ukazanja koja za sada nisu predmet istraživanja, odnosno koja nemaju onu težinu prvih sedam dana ukazanja?
– Duboko sam uvjeren da bi ovo osmo pravilo raspoznavanja duhova moglo unijeti puno svjetla i riješiti velike dileme u pitanju nejasnoća kod privatnih objava i ukazanja za koja smo uvjereni da imaju puno toga dobroga i prihvatljivoga, ali i nečega što nam smeta ili što nije posve u skladu s naukom Crkve. Potrebno je isključiti pristup metodom crno-bijele tehnike, a uvesti više osjetljivosti i nijansiranja u pristupu privatnim objavama i ukazanjima.
Moguće je, naime, da u jednoj autentičnoj privatnoj objavi ili ukazanju jedan dio poruke bude od Boga dan i kao takav prihvatljiv za pojedinca kao i za čitavu Crkvu, kao što je poziv na obraćenje i molitvu, a da se drugi dio poruke mora odbaciti kao nešto što nema veze s Bogom, odnosno što ga čak i vrijeđa i što je protivno nauku Crkve. Zato treba pomno ispitivati duhove, odnosno kritički prostudirati sadržaj privatnih objava. To ne mogu učiniti same osobe koje su imale objavu, nego to moraju činiti ljudi Crkve koji su kompetentni na svome području, koji su stručnjaci u svojoj struci i koji znaju suosjećati s Crkvom, koji imaju u sebi Duha Božjega.
Ovo osmo pravilo svetog Ignacija o razlikovanju duhova želi nam reći i to da je moguće da neka privatna objava bude zaista autentična, dakle od Boga dana, a da u njoj budu prisutne i neke neprihvatljive stvari koje je vidjelac ili vidjelica od sebe nadodala ili koje je đavao uspio ubaciti u dušu osobe kad je prestala Božja poruka.
Ignacije Lojolski nam svjedoči da je to moguće. On je sam to na sebi iskusio. Kad je studirao teologiju i filozofiju da postane svećenik, onda je počeo doživljavati velike poticaje da se samo moli i posti. Budući da je mislio da su tako plemenite želje došle od Duha Božjega, on im se sasvim predao.
Međutim, ispitujući svoju savjest, praveći refleksiju na svoj život, uvidio je da puno zaostaje u svome studiju i da na takav način neće stići završiti studij teologije, a to znači da neće moći biti zaređen za svećenika, a bio je uvjeren da ga Bog na to zove i sprema.
Tada je zaključio da ti silni poticaji na molitvu koji su mu onemogućili ozbiljan studij ne dolaze od Boga i on ih je odbacio te počeo više studirati, ne napuštajući molitvu, ali dajući joj sada razumno vrijeme. Smatram da bi se primjenom ove Ignacijeve metode razlikovanja duhova mogle pomiriti za sada nepomirljive strane kod nas i svuda u svijetu gdje nije sve tako jasno što se tiče sadržaja poruka koje su dane u privatnim objavama.
Što je, po vašemu mišljenju, glavna poruka Međugorja u ovo naše doba?
– Glavna poruka Međugorja je poziv na obraćenje. To se obraćenje u Međugorju ponajviše ostvaruje preko sakramenta svete ispovijedi, odnosno sakramenta pokore i pomirenja. Oko župne crkve svetog Jakova u Međugorju postavljene su mnogobrojne ispovjedaonice u kojima se na raznim jezicima ljudi ispovijedaju i tako primaju mir svojoj duši.
Međugorje je danas najveća ispovjedaonica na otvorenom. Dok je u svijetu sakrament pomirenja u velikoj krizi, u Međugorju je teško pronaći toliko svećenika da saslušaju mnogobrojne vjernike koji se žele ispovjediti baš u Međugorju. Osim preko sakramenta pomirenja, obraćenje se ostvaruje također preko posta, molitve i dobrih djela, na što sve Gospa, prema vidiocima, poziva vjernike i čitav svijet.
U zadnjoj poruci od 2. listopada 2017., kao i u svakoj koju prima vidjelica Mirjana, Blažena Djevica Marija poziva na molitvu za svećenike. "Djeco moja, nemojte nikada zaboraviti moliti za svoje pastire." Kako vidite to Gospino inzistiranje u kontekstu odavno začetih nesporazuma između mostarskih biskupa i hercegovačkih franjevaca radi podjela župa, što je dobrim dijelom utjecalo na dosadašnje uporno nijekanje svega što se zbiva u Međugorju sa strane biskupa Ratka Perića?
– Spomenuti poziv na molitvu za svoje pastire u potpunom je skladu s Isusovim pozivom na molitvu za radnike u Gospodnjem vinogradu. Gospa želi isto ono što i sam Isus želi, a to je da njegovi učenici i svi vjernici budu jedno i da žive u miru i ljubavi. Hercegovački slučaj je bolna rana na hercegovačkoj Crkvi i shvatljivo je da Gospa želi ublažiti tu ranu i zato poziva vjernike na molitvu za pastire Crkve.
Nadbiskup Hoser pohvalio je pastoralnu praksu tijekom boravka u međugorskoj župi. Osobito je zapazio kako se u crkvi svetoga Jakova i oko nje ispovijedaju brojni vjernici, te je potaknuo i nas novinare koji smo pratili njegovu tiskovnu konferenciju na sudjelovanje na nekom od brojnih seminara koji se održavaju u župi. Ako se ne varam, Osamnaesti međunarodni seminar za bračne parove, koji će se u Međugorju odvijati od 8. do 11. studenoga, osobno ćete predvoditi zajedno s međugorskim župnikom fra Marinkom Šakotom. Kakav je vaš osobni stav, odnosno vjerujete li vi u Gospina ukazanja u Međugorju?
– Svoje osobno mišljenje i stav prema međugorskom fenomenu ne mogu javno izreći jer sam bio član Međunarodne teološke komisije koja je ispitivala ovaj fenomen. Prihvatit ću stav Crkve jer vjerujem da nju vodi Duh Sveti i da će njezinom vrhovnom autoritetu nadahnuti prave misli i odluke.
Zajedno s međugorskim župnikom fra Marinkom Šakotom vodit ću međunarodni seminar za bračne parove na temu "Neka vaša ljubav sve više raste". Te riječi svetog Pavla izražaj su Božje volje i ujedno najbolji recept za sreću. Osoba koja nesebično ljubi ne može biti depresivna. Ljubav je najbolji i najsigurniji znak dobrog duševnog zdravlja.
Na seminaru ću interdisciplinarnim (psihološko-duhovnim) pristupom pokušati što više prodrijeti u misterij čovjeka i pokazati kako će čovjek najbolje ostvariti sebe po autentičnoj nesebičnoj ljubavi. Čovjek je stvoren na sliku Božju, a Bog je ljubav, prema tome, što se više približimo Bogu po ljubavi, to ćemo više biti onakvi kakve nas je Bog zamislio i stvorio. Tako će naslov jednog moga predavanja biti "Tko ostaje u ljubavi, u Bogu ostaje i Bog u njemu".
Međugorska godišnjica obilježava se 25. lipnja, dan poslije prvoga ukazanja, kad se oformila grupa od šest vidjelaca. Kakva je, po vašemu mišljenju, njihova uloga u svim ovim zbivanjima i jesu li oni vjerodostojni svjedoci i promicatelji Kraljice mira, kako im se Gospa predstavila upravo 25. lipnja 1981.?
– Na početku međugorskih ukazanja vidioci su djelovali kao kompaktna grupa. Sada oni više nastupaju pojedinačno. Poslije smrti fra Slavka Barbarića, oni više nisu imali adekvatno duhovno vodstvo pa su se snalazili kako su mogli i znali. Svima je potrebno duhovno vodstvo, pa tako i vidiocima. Bog poštuje ljudsku slobodu, a u toj slobodi, ako nema dobrog vodstva, čovjek može zalutati i krenuti krivim putem. Ako vidioci budu poslušni Crkvi, ono što je od Boga donijet će dobre plodove.
Čini se da su Marijina ukazanja od Lurda pa naovamo postala neizostavni dio djelovanja Providnosti u suvremenoj povijesti spasenja. Mnogi vjernici u svetištima u kojima se događao "susret Neba i zemlje", na svoj način su pronalazili mir, obraćali se i obnavljali vjeru i pouzdanje u Boga. Nije li nam za spasenje dovoljno ono što je Isus objavio?! Pa ipak, gotovo je neutaživa ta potreba ljudi da teže za izvanrednim doživljajima i u svom religioznom životu. Zašto je to tako?
– Službena Božja objava je završena smrću zadnjeg apostola. Prema tome, sve ono bitno za spasenje što je Bog želio reći ljudima već je rečeno i zapisano u Svetom pismu. Nema novih objava koje bi obvezivale sve vjernike. U tom smislu, može se reći da je za naše spasenje dovoljno ono što je Isus naučavao i što je za nas učinio. U njega vjerovati i ići njegovim putem znači biti na putu spasenja.
Isus je Sin Božji, jedini Spasitelj svijeta. Onaj koji dolazi od Boga i koji nas jedini može dovesti do pravog Boga. Sam za sebe je rekao da je Put, Istina i Život. Tko ide Isusovim putem, taj ide u raj. Ide tamo kamo je Isus otišao da nam pripravi mjesto, da i mi koji vjerujemo u njega budemo s njime. Međutim, osim spomenute javne objave koja obvezuje sve koji vjeruju, postoje i privatne objave.
Takve objave ne obvezuju sve vjernike, no one, ako su autentične, sadrže jako dobre konkretne pozive na prihvaćanje i življenje onoga sadržaja vjere koji nam je već objavljen u javnoj objavi. Prema tome, dobro je ozbiljno uzeti u obzir i privatne objave koje je Crkva prihvatila kao autentične, iako nije obvezala svoje vjernike da ih bezuvjetno prihvate i prema njima se ravnaju.
Treba priznati da i među vjernicima ima pretjerano znatiželjnih osoba, sklonih senzacionalizmu i traženju nekih izvanrednih čudesnih događanja. Takve se osobe ponekad previše navežu na privatne objave pa ih onda prihvaćaju i šire više negoli sadržaje javne objave. Takve vjernike treba odgajati i ponekad urazumljivati da ne zablude i previše se udalje od prave vjere. Da ne odemo u krivo, jako puno nam pomaže zdrav razum i vjernost Crkvi koju vodi Duh Sveti.
Ove godine obilježavamo stotu obljetnicu Gospinih ukazanja u Fatimi, kojih je za troje vidioca – dvoje ih je već svetih, Franjo i Jacinta, a i za Luciju se vodi postupak beatifikacije – bilo ukupno sedam od 13. svibnja do 13. listopada 1917., kad su deseci tisuća ljudi u Irijskoj dolini vidjeli i javno svjedočili čudo sa Suncem. Pape su redom od Pavla VI., preko Ivana Pavla II. i Benedikta XVI., do aktualnog Frane, pohodili fatimsko svetište i slavili tamo mise. Može li se očekivati da bi u skoro vrijeme u Međugorje mogao hodočastiti Kristov namjesnik na zemlji i kakva su vaša očekivanja glede daljnjeg statusa Međugorja u okviru vatikanskog hijerarhijskog ustroja?
– Fatimska ukazanja Crkva je priznala i zato su spomenuti pape odlazili u Fatimu i čak su proglasili svetim dvoje vidioca, a za Luciju, koja je nedavno umrla, vodi se proces za njezinu beatifikaciju. Međutim, treba reći da su i fatimska ukazanja na početku nailazila na veliku rezervu pa i protivljenje službene Crkve. Vjernici to brzo prihvate i povjeruju, ali Crkva mora biti oprezna kako se u njezinu pobožnost i duhovnost ne bi uvukle stvari koje mogu ugroziti pravu vjera njezinih vjernika.
Zanimljivo je primijetiti kako je od troje fatimskih vidjelaca, samo Lucija vidjela, čula i razgovarala s Gospom, dok je Hijacinta vidjela i čula, a Franjo je samo vidio, ali ne i čuo što je Gospa govorila. Pa ipak, ta činjenica nije smetala Crkvi da prizna fatimska ukazanja kao vjerodostojna. Prema tome, moguće je da i u međugorskom fenomenu bude stvari koje ne razumijemo, ali koje ne ugrožavaju pravu vjeru.
A hoće li neki papa posjetiti Međugorje, to je teško reći. Papa Frane je već bio u Bosni i Hercegovini, tako da je malo vjerojatno da bi on mogao posjetiti Međugorje, a tko će doći nakon njega, Bog zna, a mi ćemo, ako nas Bog dotada poživi, vidjeti. Moguće je očekivati da Međugorje postane međunarodno marijansko svetište ako se tamo i nadalje bude odvijala zdrava pobožnost kao i do sada. A za eventualno priznanje međugorskih ukazanja trebat će još puno strpljenja. Crkva se u takvim stvarima ne žuri.
Jesu li se ostvarile sve fatimske tajne? Naime, još kao predstojnik Kongregacije za nauk vjere, kardinal Joseph Ratzinger, govoreći o zastrašujućim sadržajima tajni, istaknuo je kako se molitvom Crkve i vjernika eventualno prijeteće zlo može ublažiti ili potpuno ukloniti. Čemu da se nadamo, u tom surječju, glede budućnosti ove naše suvremene civilizacije?
– U fatimskim tajnama bilo je zastrašujućih tjeskobnih situacija koje su prijetile prije svega Crkvi, a onda i čitavom svijetu. Ako se svijet ne obrati, doći će novi rat, još gori od prvog, najavljivala je Gospa djeci u Fatimi. Svjedoci smo da se to i dogodilo. U Drugom svjetskom ratu bilo je puno više žrtava nego u Prvom.
U jednoj viziji fatimski vidioci su shvatili da velika opasnost prijeti Svetom Ocu i da će on biti ubijen. Nakon onoga što se dogodilo papi Ivanu Pavlu II. 13. svibnja 1981., upravo na godišnjicu fatimskih ukazanja, shvaćamo da se ta vizija najvjerojatnije odnosila na spomenutog Papu kad je bio ranjen na Trgu svetog Petra u Rimu. Međutim, on nije poginuo, nego je preživio i još dugo vodio Crkvu. Prema tome, prijeteće opasnosti koje vidioci najavljuju ne treba uzeti doslovno da će se to neizbježno tako i dogoditi. To treba shvatiti kao opasnosti koje bi se mogle dogoditi ako se svijet ne obrati.
Molitva i istinsko obraćenje srca imaju moć promijeniti moć slijepe sudbine. Božja Providnost je iznad neumoljive sudbine. Bog ravna ljudskom poviješću i On ima zadnju riječ o tome kako i kada će ova povijest završiti. U isto vrijeme on poštuje ljudsku slobodu koja se, nažalost, može odlučiti protiv Boga, a to znači i protiv dobra samog čovjeka.
Gledajući što se sve događa u ovome svijetu, čini se da ova naša civilizacije ide u propast. Na znanstveno-tehničkoj razini došli smo do vrhunskih rezultata, ali na moralno-etičkoj razini nismo puno napredovali. Zakazali smo u kulturi srca. Nema istinske solidarnosti sa siromašnima i patnicima. Glavni problem koji generira sve druge probleme jest neobraćeno ljudsko srce. A iz njega, kaže Isus, izlazi svako zlo. Novi i bolji svijet izgradit će samo obraćena srca. Vidiocima koji nas na to pozivaju možemo i smijemo vjerovati.
Čudo sa Suncem u Irijskoj dolini dogodilo se prije točno sto godina, točnije 13. listopada 1917. Je li taj znak ono što je bitno obilježilo fatimska ukazanja, odnosno koja je glavna poruka Gospe u Fatimi?
– Prema mome shvaćanju, glavna poruka Gospe u Fatimi jest poziv na obraćenje kako čovjek ne bi završio u paklu, nego da dođe u raj, za koji je i stvoren. Kad se Gospa ukazala djeci u Fatimi, prvo pitanje koje je Lucija postavili toj prelijepoj ženi bilo je: "Odakle ti dolaziš?" Gospa je odgovorila: "Iz neba."
Moderni čovjek je, čini se, zaboravio da, osim ovoga neba po kojem lete sateliti i zrakoplovi, postoji još jedno nevidljivo nebo, jedno mjesto, bolje rečeno, stanje u kojem kraljuje Bog, u kojem uživaju spašene duše. Još više smo zaboravili da postoji i pakao kao stanje krajnje tjeskobe i neizrecive vječne patnje zbog promašenog života na zemlji.
Ni svećenici više ne propovijedaju toliko o toj zastrašujućoj stvarnosti koja čeka one koji preziru ljubav Božju i koji nemaju srca za brata u nevolji.
A o paklu je Isus u više navrata govorio. Čak je jednom rekao da je bolje izgubiti svoje oko ako te navodi na grijeh nego s oba oka doći u pakao.
Onima koji ne budu imali ljubavi prema siromasima, bolesnicima, zatvorenicima, Isus ih neće na Sudnjem danu prepoznati kao svoje te će im reći: "Idite od mene, prokleti, u oganj vječni što je pripravljen đavlu i anđelima njegovim... Zaista ni meni niste učinili koliko niste učinili jednome od ovih najmanjih. Ovi će otići u muku vječnu, a pravednici u život vječni!"
Gospa je u Fatimi pokazala djeci pakao. Djeca su poslije činila velike žrtve s nakanom da se ljudi obrate i da ne dođu u pakao. Isus je govorio o paklu, a i Gospa ga je pokazala djeci s nakanom da svijet postane svjestan opasnosti koja im prijeti pa da se obrate i ne dođu u to mjesto vječnih muka.
Bog je stvorio raj, a pakao stvara svatko sam sebi ako prezre Božju ljubav i umre u svom egoizmu nemajući ljubavi ni za Boga ni za čovjeka. Marija kao dobra Majka upozorava svoju djecu da se na vrijeme obrate Bogu i tako izbjegnu pakao, a dođu u raj u kojem ima mjesta za svu Božju djecu. Međutim, u taj raj se ne dolazi automatski, nego vjerom koja je ljubavlju djelotvorna!
Dnevnik.ba