Turska najava tijekom ljeta da je potpisala sporazum s Ruskom državnom korporacijom za atomsku energiju (ROSATOM) za početak izgradnje tri nuklearne elektrane u bliskoj budućnosti izaziva zabrinutost. Sporazum od 20 milijardi dolara, koji je na snazi od 2010. godine, uključuje izgradnju nuklearne elektrane Akkuyu u Mersinu – prvo takvo postrojenje u Turskoj - koja će biti operativna 2023. Godine, piše Gatestone.
ROSATOM već ima nuklearnu suradnju s Iranom, Jordanom i Saudijskom Arabijom, među ostalima. Turska je najnovija koja će imati korist - eventualno zajedno s Iranom i Sjevernom Korejom, koji su otvoreno prijetili uništavanju Amerike - od moskovske igre za vlast na Bliskom istoku i Mediteranu. To je također izvor očajnički potrebnih prihoda za Rusiju, koja je ranjena sankcijama koje su nametnute Moskvi nakon invazije na Ukrajinu.
Poput Irana, Turska tvrdi da je njezin nuklearni program samo za civilne svrhe. Zanimanje Ankare za nuklearnu energiju datira iz šezdesetih godina prošlog stoljeća kada je provela studiju o izvedivosti izgradnje nuklearne elektrane od 300-400 megavata, tri desetljeća prije uzdizanja predsjednika (bivšeg premijera) Recep Tayyipa Erdogana i njegove AKP stranke.
Iako je istina da Ankara trenutno nije u stanju ispuniti potrebe za električnom energijom zemlje i da se snažno oslanja na uvozni prirodni plin, utopijski je vjerovati da je to jedini cilj Turske. Iako su tradicionalne konvencionalne elektrane pod kontrolom države opustošene, od 2001. godine nijednom od javnih poduzeća u Turskoj nije dopušteno ulagati u njih.
Prije nego što su Iranu nametnute međunarodne sankcije - prije nikad potpisanog zajedničkog opsežnog plana djelovanja (JCPOA) 2015. - Teheran i Moskva bili su glavni dobavljači fosilnih goriva Turske za rad konvencionalnih postrojenja. Ironično, to je bila zapreka trgovini s Iranom koja je dovela Tursku do razmatranja nuklearne energije kao izvedive opciju za dopunu uvoza prirodnog plina na koji se snažno oslanja.
Rusija nije jedina zemlja koja nastoji profitirati od turskih nuklearnih ambicija. Kina, također, očigledno želi udio. Prošle godine Peking je ratificirao nuklearni sporazum koji je postigao s Turskom 2012. godine. U 2015. godini, kineski suparnik Japan također je potpisao sporazum s Turskom: 20 milijardi dolara za izgradnju četiri nuklearne elektrane na Sinopu, uz Crno more.
Turska je 2008. godine postigla "Sporazum o mirnoj nuklearnoj suradnji" sa Sjedinjenim Državama. Dvije godine kasnije, potpisali su memorandum o razumijevanju o nuklearnoj suradnji s Južnom Korejom.
Nemojte se zavaravati pričom Ankare o potrebi za prilagodbom onome što tvrdi da je "najviša stopa rastuće potražnje za energijom među zemljama OECD-a u posljednjih 15 godina".
Zapad se ne bi trebao osjećati sigurno zbog činjenice da je Turska članica Ugovora o neširenju nuklearnog oružja (NPT). Radikalizirajući Erdoganov režim, koji je iskoristio priliku kada je došlo do propalog puča u 2016. godini, zatvorivši tisuće sudaca, novinara, akademika, generala i za koga god je sumnjao da je kritičan za vladajuću stranku i njenu politiku. Nije tajio hegemonističke ambicije u već nestabilnom i ratom zahvaćenom području. Nuklearni reaktori u rukama represivnog islamističkog autoritarnog vladara kao što je Erdogan mogli bi se lako pretvoriti u tvornice oružja. Ovaj potencijal za katastrofe mora se uzeti u obzir i treba se pratiti.
Dnevnik.ba