Turska je službeni kandidat za punopravno članstvo u Europskoj Uniji. Također je u pregovorima sa Bruxelesom o dogovoru koji bi omogućo milijunima Turaka da putuju u Europu bez vize. No, Turska nije kao bilo koja druga europska zemlja koja se pridružila ili će se pridružiti EU: Turski odabir lidera još od 2002. godine vidljivo naglašava specifičnost te države, piše Burak Bekdil, jedan od vodećih novinara Turske, koji je nedavno otpušten iz vodećih novina u Turskoj, nakon 29 godina rada, zbog toga što je pisao što se događalo u Turskoj za Gatestone.
Turski predsjednik Recep Tayyip Erdogan, koji je sada provodi kampanju kako bi proširio svoje ustavne vlasti, što bi ga učinilo šefom države, predsjednikom vlade i čelnikom vladajuće stranke, sve u isto vrijeme, je po prirodi autokrat i antizapadnjak. Čini se kao da on sebe vidi kao velikog muslimanskog vođu koji se bori protiv vojske poganskih križara. U svjetlu u kojem se on prikazuje, odjekuje među milijunima konzervativnih turaka i (sunitskih) islamista na Bliskom istoku. To, među ostalim ekscesima u turskom stilu, čini Tursku totalno nespojivom s Europom u političkoj kulturi.
Ipak, uvijek postoji svijetlija strana. Na primjer, Melih Gokcek, gradonačelnik Ankare i velika zvijerka u Erdoganovoj Stranci Pravde i Razvitka (APK) je u veljači tvrdio da su potresi u zapadnoj turskoj provinciji bili organizirani od strane mračnih vanjskih sila (Zapadnih nevjernika) u cilju da se uništi tursko gospodarstvo sa „umjetnim potresom“ u blizini Istanbula. Prema toj teoriji zavjere, gradonačelnik ne samo da tvrdi da je potres u zapadnoj Turskoj bio djelo SAD-a i Izraela, nego da je SAD stvorio radikalnu islamsku državu (ISIL). Naime, prema njegovim riječima, SAD i Izrael su u dosluhu za pokretanje potresa u Turskoj kako bi mogli krasti energiju iz turskog seizmičkog procjepa.
Stvari između Turske i Europe su daleko napetije danas nego što se može čuti iz apsurdnih izjava političara koji žele ugoditi Erdoganu. Predsjednik, rado zanemarujući svoje jake antisemitske stavove, nedavno je optužio Njemačku za „fašističke akcije“ koje su podsjećale na nacistička vremena, u sve većem sporu oko otkazivanja političkih skupova gdje mu je cilj bio dobiti podršku od 1.5 milijuna turskih državljana u Njemačkoj.
Nizozemci, Erdogan očito misli, da se ne razlikuju. U sličnom diplomatskom sporu oko turskih političkih skupova u Nizozemskoj, Erdogan je prozvao nizozemsku vladu „nacističkim ostacima i fašistima“. Nakon zabrane slijetanja aviona turskog ministra vanjskih poslova Melvuta Cavusoglu-a u Nizozemsku, nizozemske su vlasti također ispratile još jednog turskog ministra izvan zemlje. Prilično poniženje, nema sumnje. Ljuti Erdogan je povodom toga obećao da će Nizozemska platiti cijenu za to.
Europa, a ne samo Njemačka i Nizozemska, izgleda da je ujedinjena u ne dopuštanju Erdoganu izvođenja vrlo napete, a ponekad čak i nasilne političke polarizacije Turske na Starom kontinentu. Postoje medijska izvješća da je vlasnik mjesta u švedskom glavnom gradu, Stockholmu, otkazao pro-Erdoganski skup, iako je švedsko ministarstvo vanjskih poslova izjavilo da nije bilo uključeno u tu odluku.
Europsko anti-Erdogansko mišljenje postaje viralno. Danski premijer Lars Loekke Rasmussen je rekao da je pitao svog turskog koleku, Binali Yildrima, da odgodi planirani posjet zbog tenzija između Turske i Nizozemske. Iako je Turska zahvalila Francuskoj što su dopustili ministru vanjskih poslova Cavusoglu-u da organizira okupljanje turskih „iseljenika“ u gradu Metz-u, francuski ministar vanjskih poslova Jean-Marc Ayrault je pozvao turske vlasti da „izbjegavaju ekscese i provokacije“.
Niti jedan od incidenata koji snažno ukazuju na europsko „buđenje Turske“ se nije dogodio iz vedra neba. Početkom veljače, njemačka kancelarka Angela Merkel i Erdogan su održali napet sastanak u Ankari. Erdogan je jasno odbacio Merkelino spominjanje „islamskg terora“ na temelju toga što „izraz rastužuje muslimane, jer islam i teror ne mogu koegzistirati“. Sukob je došao u vrijeme kad je njemačka istraga turskih imama u Njemačkoj, koji su špijunirali Erdoganove neprijatelje, ukazala na šorenje prema drugim dijelovima Europe. Peter Pilz, austrijski zastupnik, rekao je da je bio u posjedu dokumenata iz 30 zemalja koji su pokazivali „globalnu špijunsku mrežu“ na turskim diplomatskim misijama.
Početkom ožujka, nakon što je Turska priopćila kako će prkositi protivljenju njemačkih i nizozemskih vlasti i nastaviti održavati skupove u obje zemlje, austrijski kancelar Christian Kern pozvao je na zabranu nastupa kampanje diljem EU od strane truskih političara.
U odgovoru, i dalje izazivajući Europu, Turska je uhitila Deniza Yucela, tursko-njemačkog novinara uglednog njemačkog lista Die Welt, na temelju optužbi za „propagandiranje terorističke organizacije i poticanje javnosti na nasilje.“ Yucel je bio u pritvoru nakon što je izvijestio e-mailove koje je ljevičarski hakerski kolektiv navodnoo dobio sa privatnog računa Berat Albayrakija, turskog ministra energetike i Erdoganovog zeta.
Erdoganov propagandni rat sa „nevjernicom“ Europom ima potencijal za daljno trovanje oba bilateralna odnosa sa pojedniim zemljama i sa Europom kao cjelinom. Ni turski „iseljenici“ nisu sretni. Čelnik njemačke turske zajednice je optužio Erdogana za narušavanje veze sa dvijema članicama NATOa. Gokay Sofuoglu, predsjednik turske zajednice u Njemačkoj, koja je krovna za 270 organizacija članica, rekao je: „Erdogan je otišao korak predaleko. Njemačka se ne bi trebala spustiti na njegovu razinu.“.
Najnoviji val napetosti između Erdoganove Turske i Europe, koja se teoretski želi pridružiti, još je jednom objelodanio dugo toleriranu nekompatibilnost između Turske pretežito konzervativne, islamističke i često anti-zapadne političke kulture i europskih liberalnih vrijednosti.
Turska sve više izgleda kao Irak Sadama Huseina. Tijekom posijeta Iraku 1989. vladin vodič iz Turske je odbio raspravljati o iračkoj politici, opravdavajući svoju nevoljkost kao: „ U Iraku polovica stanovništva su špijuni....špijuniraju drugu polovicu.“ Erdoganova Turska je službeno krenula na put prema zapadnoj demokraciji. No umjesto toga, njeno islamisitčko razmišljanje je u ratu sa zapadnom demokracijom.
Dnevnik.ba