Ono što nas proganja danas nisu tenzije između nacionalizma i liberalne demokracije.
Nacionalizam je u usponu u Zapadnom svijetu i mnogi ga smatraju neprijateljem liberalnoj demokraciji. Temelj ovog pogleda nije nerazuman jer su europski ratovi vođeni od 1914. do 1945. bili među najbarbarskijima u povijesti. Ti ratovi vodili su se između nacija od kojih su mnoge odbacile načela liberalne demokracije. Neki su u proliferaciji nacija vidjeli uzrok usponu tiranija, uništenju liberalnih demokracija i ratu vođenom radi oporavka liberalne demokracije u Europi. Mišljenje da su europski ratovi potekli iz nacionalizma postalo je uobičajeno, zajedno s uvjerenjem da je iz nacionalizma iznikao fašizam i da očuvanje liberalne demokracije zahtjeva potiskivanje nacionalizma, navodi George Friedman za Geopolitical futures.
piše: George Friedman
Iz ovoga se pojavila Europska unija kao moralni projekt, zajedno s idejom da bi ponovna pojava nacionalizma vratila Europu i europsko-američku civilizaciju natrag u barbarizam. Povijesno, to može biti uvjerljiv argument. No ne uspijeva razumjeti da je nacionalizam – koliko god izobličen može postati – korijen liberalnoj demokraciji, ne samo povijesno već i moralno. Ova dva koncepta su intelektualno nerazdvojna.
Liberalna demokracija, kao politička doktrina, pojavila se u 18. stoljeću kao izazov monarhiji. U to vrijeme, monarhije su se temeljile na ideji da kraljevi i carevi imaju božansko pravo na vladanje. Karte Europe 18. stoljeća, čak i ranije, pokazuju ishode ovog pristupa. Imanja monarha ili nižeg plemstva izgrađena su ratom, novcem, brakom, a podanici su se vjerojatno sastojali iz mnogih nacija. Mnoge nacije, posljedično, bile su podijeljene između različitih monarhija. Stoga, kraljevstva i nacije se nisu nužno podudarali i režimi nisu bili u dodiru s narodom, ni u teoriji, ni u praksi.
Povijest 19. i 20. stoljeća činila je borba nacija za njihovo izvlačenje iz monarhija i carstava kako bi uzele njihove fragmentirane dijelove i učinile ih cjelinom. Europski ustanak iz 1848. bio je rezultat traženja nacija na pravo oslobođenja od carstava. Većim dijelom nisu uspjele u postizanju ovog cilja, no uspjele su u drugom: nacionalizam je postao moralni imperativ. Nacije su iznikle iz kaosa Prvog svjetskog rata nakon što su se urušila četiri carstva. Dobrim dijelom, ovo se dogodilo zbog rukovodstva Woodrowa Wilsona u Versaillesu. Potom, 1991., još više nacija izniklo je iz kolapsa sovjetskog carstva. Nakon Drugog svjetskog rata, kako su se rušila europska carstva, iznikle su nacije – i često entiteti koji su nastojali postati nacije – iz ruševina kako bi položile svoje pravo na samoopredjeljenje. Što god da bi učinili Adolf Hitler i Benito Mussolini, zagovornici liberalne demokracije slavili su globalnu pojavu nacija koje bi vladale same sobom.
Nacija je skupina ljudi koji dijele povijest, kulturu, jezik i druge atribute. Postojanje zajedničkog identiteta, dosljednog smisla o sebi i nacionalnosti je ono što omogućava samoupravu, jer je smisao o sebi taj koji dopušta samoupravu. Nasumična kolekcija ljudi bez temeljne skupine vrijednosti ne može obrazovati koherentan režim, jer taj režim ništa ne bi držalo na okupu ili spriječilo unutarnji kaos. Načelo prava na nacionalno samoopredjeljenje može biti univerzalizirano, no praksa nacionalnog samoopredjeljenja mora biti ukorijenjena u naciji. Bez ove istovjetnosti, nacija bi se rastrgala. To smo vidjeli u Jugoslaviji i kada su se Česi i Slovaci graciozno razveli. Vidjeli smo kaos bivših europskih carstava u kojem su nacije, nekad podijeljene imperijalnim granicama jedna od drugih i prisiljene da žive zajedno sa strancima, bile obavijene stalnim nemirom. Bez ljudi koji imaju identitet o sebi, pravo na samoopredjeljenje ne može postojati. Bez demokracije koja proističe iz njega, liberalna demokracija ne može postojati.
Liberalna demokracija ima dvije temeljne pretpostavke. Prvo, postoji pravo na nacionalno samoopredjeljenje. Drugo, samoopredjeljenje se mora manifestirati u obliku narodne vlasti, a narod, vladajući sobom, ima pravo izabrati i odobriti oblik i sadržaj vlade. Bitna poanta je da je demokracija razumljiva samo kroz prizmu nacije.
Središte nacije izvire iz njezine nebitnosti starom režimu. Monarhije nisu priznavale pravo naroda da vladaju sami sobom i koncept naroda nisu smatrali važnim. Da bi se osporio despotizam, morao se stvoriti politički instrument koji bi se držao kao moćno oružje. S političkog gledišta, jedina koherentna politička snaga koja bi se suprotstavila monarsima bila je nacija. Američka revolucija bila je dizanje nacije izrađene kao kolonije protiv engleskog monarha. Francuska revolucija bila je dizanje francuske nacije, koliko god da je bila fragmentirana, protiv francuskog monarha.
Liberalna demokracija također ima očitu nerazdvojnu opasnost: slavi demokraciju i liberalizam, sustav vrijednosti koji definira pojedinca kao moralnu srž i garantira mu slobodu. Ovo je temeljna tenzija liberalne demokracije. S jedne strane, liberalna demokracija zahtjeva pravo naroda da odredi vlastitu vladu. S druge strane, zahtjeva od naroda da poštuje liberalizam. Drugim riječima, liberalna demokracija želi narod da vlada, no inzistira da narod, ako razumije moralni univerzum u kojem živi, uvijek glasuje na određeni način.
Suvremena tenzija u liberalnoj demokraciji nije s nacijom, već radije između demokracije i liberalizma. Ako narod ima pravo na samoopredjeljenje, onda imaju pravo birati vođe s vrijednostima koje preferiraju ili dijele. Problem je taj što će se neki ljudi protiviti biranju vođa koji krše načela liberalizma.
Borba je između prava na samoopredjeljenje na jednoj i frakcije naroda koja je zgrožena putem kojeg je narod odabrao na drugoj strani. Nacija za nacijom je rastrgana od onih koji prihvaćaju uzurpaciju liberalne demokracije od drugih koji rade demokratske odabire.
Američki osnivači razumjeli su ovaj problem i tražili njegovo rješenje u ograničavanju demokracije na brojne načine. Najvažniji od ovih ograničenja bio je Ustav, a njegova svrha bila je definirati kako države djeluju i provjeravaju same sebe, koja nepovrjediva prava imaju svi građani i koji sustav bi promjenu Ustava činio iznimno teškom. Problem s Ustavom uvijek je pitanje hoće li ga narod poštovati i hoće li ga tirani pogaziti.
Demokracija i liberalizam žive u opasnoj tenziji jedna s drugim. Demokracija može uništiti liberalizam ako tako želi većina. Liberalizam ima tendenciju da želi ograničiti demokraciju ako stigne do odluka koje su mu protivne. Ključ liberalne demokracije je snažan ustav – snažan u smislu da ga narod, generacijama, poštuje s divljenjem na granici obožavanja.
Ovdje je poanta da ono što nas danas progoni nije tenzija između liberalne demokracije i nacionalizma. Radije, ono što nas progoni je tenzija između liberalnih načela i demokracije. Jedina stvar koja može obuzdati tu tenziju je ustav koji ne snosi osporavanje. Bez toga se sve ruši. Na kraju, dizajniranje ustava je najtemeljnija odluka koju mora donijeti samoupravljajuća nacija. Naravno, ustav mora biti vrijedan svog autoriteta.
Preveo: Petar Ćavar, Dnevnik.ba