Loš tekst jednog sarajevskog franjevca o nacionalizmu više pokazuje njegove osobne frustracije i neznanje o temi nego što nam govori nešto bitno o raširenom nacionalizmu u kompleksnom bosanskohercegovačkom društvu.
Ipak, tekst može biti inspirativan za dublje razmišljanje – što je to nacionalizam i kako ga konzumirati.
Ne ulazeći u politološku definiciju, a još manje u osobne impresije određene polustoljetnim socijalističkim doživljajem pojma, nacionalizmu treba pristupiti racionalno – kao nečemu što odlučujuće utječe na bosanskohercegovačke politike posljednjih trideset godina.
Najčešće iz neznanja, komentatori nacionalizma daju ovom pojmu neobične, a nekad i posve bizarne osobine. Tako ga nazivaju zlim, oholim, podlim, odvratnim, zastrašujućim, monstruoznim, divljim, zaostalim i td. Osobine koje mogu pripadati samo pojedincu. Pojedinac takve osobine može prenijeti na sve aktivnosti kojim se bavi. Kako na nacionalizam tako i na sve ostalo.
Nacionalizam se u nekoliko povijesnih trenutaka rasplamsao i njegove osobine jesu poprimile negativne značajke. Na osnovu toga, jedna druga, načelno konkurentska ideologija skoro pedeset godina oblikovala je javno prihvatljivo mišljenje o nacionalizmu kao nečemu negativnom samo po sebi.
Unatoč tome, nacionalizam se na području Jugoslavije ponovno rasplamsao početkom devedesetih.
Nakon što je ispraznio svoju negativnu energiju, jugoslavenski nacionalizmi pokrenuli su proces postizanja koegzistencije koji traje i danas. Radi se o napornom i dugotrajnom procesu koji su prošle sve europske zemlje u nekim, obično ranijim fazama povijesti.
Na žalost, taj proces podrazumijeva i famozna „zaokruživanja nacionalnih teritorija“ što i jeste povod ratovima. I upravo zbog nezavršenosti ovog procesa, pa i rata, pomirba tri nacionalizma u BiH traje tako dugo.
Definiranje nacionalizma kao nečega zlog samog po sebi, ne samo da je pogrešno, nego je i štetno. Takvim opisivanjem nacionalni osjećaji pojedinca ili grupe ne samo da neće biti umanjeni, nego će se osjetiti napadnuti, što će im ojačati intenzitet. S druge strane, udaljit će nacionalnu grupu od onog što je u ovom trenutku najbitnije – nacionalne koegzistencije.
Nacionalizam, sam po sebi, nije ni dobar ni loš. Radi se o unutarnjem osjećaju, iluziji, koji grupa gradi radi kohezije. Obično ga pojačava osjećaj ugroženosti, a ukoliko ugroženost postane realna, nacionalizam poprima agresivne oblike.
Slične manifestacije grupa pokazuje i u drugim slučajevima. Pripadnost naciji samo je jedan od oblika. Religija nastupa na sličnim principima. Klasna homogenizacija također funkcionira na osjećaju ugroženosti grupe kako bi se ujedinila oko nekog cilja. Čitava civilizacija je izgrađena na osnovu homogenizacije grupa oko nekih ciljeva, tako da je nejasno čuđenje pojavi nacionalizma koje je tako zastupljeno u sarajevskim medijima i pripadajućoj javnosti.
Uostalom, mobilizacija na osnovi antinacionalizma i sama je oblik nacionalizma. Famozna „građanizacija“ dijela građana jednako je nacionalistički obojena kao i isticanje etniciteta nasuprot građanskog identiteta.
Sotonizacija (i to doslovna) nacionalizma kojoj svjedočimo kod mnogo sarajevskih autora ima za posljedicu odbijanje nacionalista da se identificiraju s ovom ideologijom javno.
Naravno, nacionalizam ima alternativu u svakom, pa i u bosanskohercegovačkom društvu. Alternativa nije čekanje ili nastojanje da nacionalizma nestane, jer njega u svakom slobodnom društvu ima. Ima ga čak i u društvima koja nemaju kontakta s drugim nacijama. Alternativa nacionalizmu je ona ideologija koja tolerira postojanje nacionalizma i nudi progresivnije društveno uređenje od onog kojeg nudi nacionalizam.
Ništa slično nemamo u Bosni i Hercegovini. Imamo tri nacionalizma a njihovo osnovni predmet spora jeste teritorij. U nemogućnosti zaokruženja nacionalnog teritorija, tri nacionalizma ne mogu postići koegzistenciju.
Akteri nacionalizama dominantno su pripadnici tri etničke skupine, ali ne moraju biti. Sarajevo kao najveći grad, kulturni, financijski i politički centar BiH ima snagu privući u redove svog nacionalizma i pripadnike drugih etničkih skupina pored dominantne bošnjačke. Nekoliko sarajevskih franjavaca su dobar primjer.
Proces zaokruživanja nacionalne teritorije ne mora uvijek teći silom. Rat (i etničko čišćenje kao njegova posljedica) je samo najekstremniji proces zaokruženja nacionalne teritorije. Iseljavanje stanovništva bi bio demografski proces zaokruženja nacionalne teritorije. U primjeru BiH, iseljavanjem stanovništva, pogotovo onog koje se na nekom terenu osjeća kao manjinsko, će nužno definirati nacionalne teritorije i dati snažan argument nacionalnoj koegzistenciji.
Osim ako se zagovornici multietničke Bosne i Hercegovine ne probude iz dugog sna i predlože učinkovit i produktivniji način postizanja nacionalne koegzistencije.
Dnevnik.ba