Izbor Donalda Trumpa je istinsko utjelovljenje uspjeha krajnje desničarskog populizma. Odgovor koji na ovo najčešće dobijamo jeste da bi ljevica samu sebe trebala “ponovo izmisliti” i krenuti u trku za novi izborni uspjeh. Ljevičarske partije sve više razmatraju da li bi također trebale krenuti više populističim kursom. Više utjecajnih mislilaca, kao što je politički teoretičar Chantal Mouffe podržavaju takvu strategiju. Pa ipak, više je raloga zbog kojih ova strategija ne bi mogla doprineti društvu, piše Gescinska za The Brussels Times..
Kako bi se odgovorilo na pitanje da li su alternativne forme populizma ispravan način kojim bi se ljevica oduprla desničarskom populizma, valja prvo razmotriti šta uopšte znači populizam. Ovo pitanje okupira izniman broj filozofa i politikologa. Cas Mudde tako smatra da je jedna od osnovnih karakteristika populizma konstrast “stvarnog”, ili čak “čistog” naroda i korumpirane elite. Paul Taggart identificira opoziciju predstavničkoj politici kao esencijalnu.
Populizam i kič
Ono što treba istaći jeste da poplizam nije stvar sukoba ljevice i desnice; populistički stavovi se mogu naći sa obje strane političkog spektra. Razlog za to je da je populizam mnogo više pitanje retorike i stila nego političkog mišljenja. Populistu ne prepoznajemo na osnovu njegovog mišljenja, već po načinu kako ga iznosi.
Populizam je u politici ono što je kič u umjetnosti: bučan, nesofisticiran, često nametljiv i uvrjedljiv. Tri karateristike se čine kao osnovni “trademark” populističke retorike: pretjerivanje, pojednostavljivanje i provokacija.
Nadolazeća katastrofa
Populisti nastoje preuveličati ozbiljnost određenih društvenih pitanja, baš kao što simplificiraju načine njihovog rješavanja.
Dva sastojka su neizbježna u populističkim perspektivama: nadolazeća katastrofa i zaprepašćujuće jednostavan način njenog izbjegavanja.
Ovo rezultira svim mogućim vrstama ogromnih obećanja koja je vrlo lako dati, ali isto tako nemoguće ispuniti. Kako bi se odbranili od, navodno stravičnih opasnosti, jednostavno ćemo oko njih izgraditi zid ili ih izbaciti i eto to je to.
Nedostatak povjerenja
Ukoliko političari daju različite vrste obećanja koja je teško ispuniti, teško da čine uslugu političkim procesima. Jedan od glavnih razloga nedavnog uspjeha populističkih partija je nedostatak povjerenja između građana i političkog establišmenta.
Populisti profitiraju na antiestablišmetskom sentimentu u društvu i osjećaju nepovjerenja. Ponovno uspostavljanje ovog povjerenja bi trebao biti primarni prioritet, a da li je u tu politika davanja obećanja bolji put da se to učini od umjerene realpolitike je uveliko upitno.
Fakti i istina
Možda je najistaknutija karakteristika populizma provokativni način na koji populisti iznose svoje poglede. Biti provokativan često znači biti manje precizan i nijansiran, te se činjenice čine manje bitnima od načina na koji su interpretirane.
Nije koincidencija da je spon populizma povezan sa sve većom popularnošću kocepata kao što su razmišljanje ne oslonjeno na činjenice, kao i politika post-istine. Još jednom se pokazuje da je razlog za sumnju u političku strategiju u kojoj je nijansiranje izgubljeno, a “alternativne činjenice” (da se okoristimo terminom Trumpovog savjetnika Kellyanne Conway) postaju tačne kao i prave činjenice, vrlo opravdan. Ovkav pristup i dalje uvećava nepovjerenje između onih koji vladaju i onih nad kojima se vlada.
Briga za druge
Drugi problem sa retorikom koja insistira na provokacijama je taj da političku saradnju čini veoma teškom. U demokratiji moramo raditi zajedno i sa onima čiji su pogledi drugačiji nego naši. Kada ste jednom na položaju, onda ne branite samo interese onih koji su za vas glasali, već i onih koji nisu.
Ovo zahtjeva dijalog i saradnju. Međutim, populizam je retorika stisnute pesnice (u slučaju krajnje ljevice i doslovno), a sa ljudima koji se uvijek čine spremnima da vas napadnu ne možete ostvariti odgovarajući dijalog.
Poseban paradoks je inherentan populizmu, a to je eksploatacija antiestablišmentskih osjećaja među građanima koji se osjećaju isključeni iz procesa donošenja političkih odluka, dok, upravo poplisti, u isto vrijeme zagovaraju politiku isključivanja. Populisti sljedbenike regrutuju od onih kojima daju obećanja, a drugima se uopšte ne bave. U konačnici, ti drugi će se osjećati još više isključenima i nezadovoljnima, budući da se njihovi interesi ne uzimaju u obzir.
Slijediti primjere
Govoriti da su u cilju borbe protiv populizma potrebne alternativne forme populizma, je poput tvrdnje da će se vatra ugasiti dolijevanjem zapaljive tvari na nju.
Odgovor na populizam nije još populizma. Ukoliko želite kontrirati nečemu što smatrate nepoželjnim, to činite primjenom suprotne prakse, a ne imitirajući ono čemu kontrirate. Zaista, morate uzeti u obzir rastući antiestablišmentski sentiment u društvu vrlo ozbiljno. On potkopava kompletan politički proces i, u tom smislu, politički establišment mora biti odgovoran.
Čini mi se da se nedostatak narodnog povjerenja kao i povjerenje u političke predstavnike može povratiti samo umjerenom realpolitikom koju predloži narod i koja se realizira na vlastitom primjeru; primjeru onih individua čije su ambicije snovi usklađene sa realnošću. Da će primjeri takvi ljudi biti nađeni među onima koji svoje žene ponžavaju provokativnom retorikom ili onima koji mnogo obćavaju i sve zasnivaju na kotraverznosti nije za očekivati. Kao i obično, vrijeme će, bojim se, imati zadnju riječ, piše Gescinska za The Brussels Times.
Dnevnik.ba