Profesor mostarskog sveučilišta dr.sc. Mile Lasić, u kontekstu teme o hrvatskom pitanju u BiH, podsjeća na svoj komentar u okviru projekta pod imenom ‘Ustavna, pravna i faktička pozicija hrvatskog konstitutivnog naroda’, Zaklade Konrad Adenauer u BiH.
Profesor Lasić smatra da je negiranje postojanja hrvatskog pitanja sastavni dio akademskog i političkog narativa koji implicite ili eksplicite, svodi već oformljene političke narode u BiH na etnije ili vjerske skupine, i tako negira višenacionalnost BiH, odnosno onemogućava samorazumijevanja sebe kao složene zemlje i po sastavu i ustrojstvu.
– Tvrdnjama kako je 22. svibnja 1992. godine u UN primljena bh nacija, a ne bosansko-hercegovačka višenacionalna država, odustaje se, primjerice, od sagledavanja BiH u njezinoj kompleksnosti, i od nijansiranih razlikovanja izgradnje pravne države i nacije, to jest procesa koji se podrazumijevaju pod sintagmom state buildung i nation(s) building. Dakako, ovim se putom ostaje zarobljeno unutar stare paradigme nasilja, to jest potiranja manjinskih identiteta. Drugim riječima, izbjegava se, u obzorju paradigme nenasilja i višestrukih identiteta, otpočeti smislena potraga za trans-nacionalnim i trans-entitetskim pulsacijama (socijalizacijama) i izgradnjom nacije-države volje, po uzoru na Švicarsku ili druge složene države, za unutarnjim harmonizacijama, pojašnjava on.
Lasić otvoreno postavlja pitanje ‘Tko je ovdje iskren ili neiskren?’, ali i ocjenjuje da je najopasnija ipak, po opstojnost BiH SANU-izacija narativa i politika vodećih bošnjačkih akademskih krugova i stranaka, koji (ne)skriveno zagovaraju ideologije o Bošnjacima kao temeljnom narodu i čuvaru BiH, što posljedično vodi unitarizaciji Federacije (BiH), i/ili vodi ka BiH kao državi Bošnjaka i Srba.
– Izgurivanjem Hrvata suštinski se odustaje od znamenite ZAVNOBIH-ovske formule o jednakopravnosti bh. političkih naroda, i drugih identiteta koje je donijelo vrijeme. U ovoj shemi se posebice biva nesenzibilno prema Hrvatima, kojih je, zaoštreno iskazano, toliko malo da ih se smije ignorirati. Iz ovih razloga se i nesposobno, ili ne želi uvidjeti da svi bh građani, ma iz koje nacije ili etnije potječu, moraju imati i aktivno i pasivno izborno pravo, ali da nitko nema pravo zanijekati potrebu artikulacije i zaštite prava čvrsto oformljenih kolektiviteta, to jest konstitutivnih naroda i drugih, u formiranju, zaključuje profesor.
No, on pri tom i podsjeća da je hrvatsko pitanje samo jedno od otvorenih pitanja, a za sve tri isključive nacionalne ideologije vrijedi da nisu u stanju misliti svoju zemlju i sebe u njoj izvan matrice zasebnih, odvojenih identiteta, pa svaka na svoj način ignorira ono što BiH čini sui generis zajednicom, a to je upućenost na život u zajednici uz poštivanje i zasebnih i skupnih, složenih identiteta.
U konačnici, profesor Lasić zaključuje da se do rješenja za hrvatsko pitanje u BiH, kao rješenja za sva bh. nacionalna i politička pitanja, može doći temeljem pravnog iskustva višenacionalnih zemalja i višenacionalnih polit-ekonomskih integracija, kakva je Europska unija, te uz primijene metoda upravljanja razlikama.
– Društva svjesna svoje podijeljenosti morala bi primjenjivati već postojeće instrumente zaštite identiteta i istovremeno tragati za sofisticiranijim zaštitama, upravo unutar koncepta institucionalne autonomije, ukoliko misle nadići podjele, odnosno izaći iz konsocijacijske situacije u neku od formi političkih zajednica. Ukoliko se, pak, u podijeljenim društvima slijepo za metode upravljanja razlikama, te se ne osigurava zaštita i temeljnih osobnih i skupnih prava, istodobno i na svim razinama, ne može se u političkoj praksi izbjeći nametanje vrijednosti određene etničke/nacionalne većine manjini, pa takvo što i nije drugo do neprihvatljiva metoda prisilne asimilacije i nasilne integracije, zaključuje ovaj sveučilišni profesor iz Mostara.
Dnevnik.ba