Dido Kvaternik dalje opisuje svoje razočarenje Pavelićem. Kaže da se Pavelić cijelo vrijeme emigracije u Italiji, izuzev dvogodišnje poluinternacije u Sieni, Italijom šetao slobodno, bez intenzivnijeg kontakta s hrvatskim emigrantima, koji su – poput Kvaternikove majke i sestre – internirane, živeći u strašnim uvjetima, često i gladujući. Prema njegovu mišljenju, Pavelić je sa osnutkom N.D.H. imao malo veze – „on imade s tim događajem samo to, da je Slavko Kvaternik u svojoj prevelikoj lojalnosti proglasio NDH u njegovo ime…“
Dido Kvaternik skrušeno priznaje, kako nije kompliment njegovoj inteligenciji to, što mu je trebalo punih 17 mjeseci da raskrinka Pavelića i njegovu politiku.
„Da mi ne govorite“, piše on uredniku časopisa, „da sam ‘osoban i neobjektivan‘, želio bih Vas samo podsjetiti na jednu od sličnih epizoda, kada je dr Pavelić na prvi zahtjev –ne talijanske vlade – nego fašističkog delegata u Hrvatskoj, markiza Mottole, zabranio pjevanje one prekrasne pjesme „Napred mornari sa plavog Jadrana“, samo zato, jer je po shvaćanju g Mottole hrvatska mladež pjevala tu izrazito antikomunističku pjesmu „sa protutalijanskom tendencijom“.
To je bilo u lipnju 1942, istovremeno kada je II talijanska vojska svoje „prijateljstvo“ spram Hrvatske manifestirala odvažanjem u zajedničke logore hiljade Hrvata i to ne sa područja, koje je po Rimskim ugovorima pripalo Italiji, nego sa područja „Regno di Croazia“ čiju su „nezavisnost“ ti ugovori zajamčivali…“
Dr Pavelić je – zaključuje Kvaternik - spriječio bilo kakav otpor protiv Italije, i time „jeftinu i laganu ulogu heroja pokreta otpora protiv fašističkog okupatora“ prepustio Titu i njegovim komunističkim partizanima čije je „automatski spriječio stvaranje hrvatske nacionalne resistencije, koja bi automatski dovela do stvaranja hrvatskih oružanih odjela na strani saveznika“.
Da su to stajalište prihvatili „naši nadriustaški dominformovci“, veli Kvaternik, „hrvatska bi stvar u svijetu bolje stajala, a među inim bi izbjegli onaj mali, ali i te kako bolni Bleiburg, uzrokovan odlaskom Kavrana i drugova u Hrvatsku i naši neprijatelji ne bi još uvijek mogli ukazivati – sasvim neopravdano – na jedan veliki sektor naše emigracije kao na ostatke hrvatskog neofašizma…“
Dido Kvaternik ostavio je mnoštvo zanimljivih povijesnih svjedočanstava. O odnosima Stepinca i Pavelića, piše:
„Zadnjih mjeseci mog službovanja u NDH nastojao sam opetovano puta uvjeriti dr Pavelića da je rodoljublje Njegove Uzoritosti izvan svake sumnje i da nam je veza s Vatikanom od neprocjenjive vrijednosti.
- Ta moja opetovana izlaganja primao je s očitim negodovanjem. Dok su drugi članovi Vlade mogli Nadbiskupa posjećivati, meni bi rekao: ‘Znaš, nema smisla, da ideš tamo‘ a na dan promulgacije zakona o ‘hrvatskoj pravoslavnoj crkvi‘ bio je zadovoljan:
Sad će i gospodin nadbiskup biti pitomiji.
Tako se je postupalo s onim, koji će ostati na obrani svog naroda u času, kad će ga njegovi vođe napustiti. A u novoj će situaciji partizani, kojima je u svojoj neizmjernoj pastirskoj ljubavi spasavao živote, optužiti zbog ‘kolaboracije‘ baš njega, u kojemu je poglavar NDH gledao neprijatelja broj 1 – ne u njima, partizanima –a koji je bio protivnik ustaške vladavine i svake kolaboracije s nacistima i fašistima.
Samo moral insanity komunističkih tlačitelja hrvatskoga naroda mogao je u našem vjerskom i narodnom svecu naći ‘kolaboracionistu i pristašu ustaške vladavine‘.“
Braneći se od optužaba za zlodjela režima, Kvaternik će reći kako je nikad nije bježao od svoje odgovornosti, no ponavlja:
„Ali u Hrvatskoj, politiku je vodio samo jedan, i to dr Pavelić. A ovamo spada i politika nepoštivanja ljudske osobe za vrijeme sve četiri godine NDH. Ona je osobina svake despotske vladavine gdje vladajući jedan, sam, bez zakona i bez pravila, povlači za sobom sve svojom voljom i svojim hirovima“. (…) Pa ponavlja:
„Ali iznad svih političkih pogrešaka, zabluda, ljudskih mana, potenciranih u jednom razdoblju, u kojemu su događaji često bili jači od ljudi, katastrofa naše NDH imade svoj duboki moralni uzrok, koji leži u četirigodišnjem stalno opetovanom i sustavnom kršenju svih temeljnih i nepromjenjivih ćudorednih zasada. To kršenje oduzimalo je mnogima sposobnost zdravog prosuđivanja, i tako spriječilo da pravodobno reagiraju na stramputicu, kojom se vodio hrvatski narod.“
O logoru Jasenovac, Kvaternik piše:„ Po ponašanju i izjavama Luburića u svibnju i lipnju 1942. razabrao sam da je on teško bolestan, i da se u logoru događaju stvari koje se ne može opravdati. Tada sam Paveliću – a znao je to i dr Artuković – predložio, da se Luburića odmah pošalje u Slovačku na odmor, logorska straža povuče i zamijeni s oružništvom. Bez uspjeha.
Dva mjeseca kasnije, svratio sam ponovno pozornost dr Pavelića na potrebu raspusta logora, koji je već postao javni skandal i prava narodna sramota. Odgovor je bio uvijek isti: logor je državna potreba“. „Ustaštvo je“ dodat će kasnije – „bilo samo tragična farsa pravaštva. Ante Pavelić bio je negacija i antipod Ante Starčevića.
Ustaštvo je odbacilo državno pravo i, namjesto njega, postavilo totalitarnog idola, koji nas je preko Rimskih ugovora i Vinice, odveo ravno u Bleiburg.“
„Ustaštvo je“ dodat će, „u svojim rukama imalo sudbinu Hrvatske. Ne kao dr Maček i HSS, tri puta u 13 godina, već kao državni čimbenik kroz pune četiri godine. Ne u versajskoj Evropi, nego za vrijeme Drugoga svjetskog rata, kada se je stvarao ‘novi evropski poredak‘.
U ime hrvatstva odbacili smo sve naše moralne, vjerske, pravne, političke i kulturne tradicije, koje su naši pređi ljubomorno sačuvali kroz tisuću godina teške prošlosti. Zatajili smo sadržaj hrvatstva i prihvatili tuđinsku ideologiju divinizacije autoritativnog idola. Dozvolili smo, da taj idol – duševno neuravnotežen Balkanac – izobliči naše borbene revolucionarstvo u obično balkansko divljaštvo, a ustašku revoluciju, koja je mogla promijeniti pravac hrvatske povijesti, pretvori u kaos, anarhiju i katastrofu.
Zato, našu odgovornost pred poviješću neće moći nitko izbrisati.
I.Crnjac/Dnevnik.ba