Kad Kilimandžaro ujutro miliju prve sunčeve zrake, na njegovim obroncima na sjeveru Tanzanije počima užurban seoski život. U crvene marame umotani pastiri, pripadnici naroda Masai, tjeraju svoje krave na livade, djeca čuvaju ovce i koze. Na seoskim bunarima stoje žene u redu sa svojim žutim kanistrima od 20 litara. Dok ih napune stavljaju ih na glavu i tako ih, balansirajući, nose do kuće, piše DW.
Područje King‘Ori u plodnoj nizini između gradova Arushe i Moshija na sjeveru Tanzanije primjer je dugoročnog djelovanja dječjih kumstava. "Kad smo mi stigli većina ljudi ovdje živjela je u siromaštvu, samo rijetka djeca su išla u školu", priča Yosh Kasilima, voditelj aktivnosti u organizaciji World Vision Tansania. U međuvremenu 95 posto djece ide u osnovnu školu. Između 1998. i 2012. su humanitarne organizacije tamo poboljšale dostupnost pitke vode i medicinsku skrb, izgradile škole i obrazovale učitelje.
Do pitke vode nekad valja dugo pješačiti, a onda s teretom od 20-ak kilograma na glavi nazad kući.
Humanitarne organizacije koriste kumstva kako bi darovatelje u bogatim zemljama navele da dugoročno pomažu djeci u siromašnim zemljama, kako bi ona sebi osigurala bolji život. Kod organizacija Plan International i World Vision jedno kumstvo stoji oko 30 eura mjesečno. Ali, novac ne ide izravno djetetu ili obitelji, jer bi to moglo izazvati zavist i razdor u selu. Osim toga ne bi bilo moguće kontrolirati što se točno događa s milodarom. Zato se pomaže čitavim seoskim zajednicama, što malo po malo poboljšava situaciju u čitavoj regiji, kažu u organizaciji Plan International.
Pola milijuna kumstava
Za stvaranje boljih šansi za djecu nije potrebna samo bolja infrastruktura nego i prosvjećivanje odraslih, kaže Kasilima. "Neki ljudi ovdje primjerice misle da bi djeca trebala samo čuvati koze i krave, a ne ići u školu." O tomu se uvijek iznova mora razgovarati s obiteljima u Tanzaniji, da bi to bilo prihvaćeno. "Dječja kumstva su tu idealna jer nastaje dugoročna povezanost sa zajednicom."
Žene na glavi ne nose samo vodu nego i druge terete
Humanitarne organizacije smatraju da se taj model pokazao uspješnim. Redovito informiranje kumova i razmjena pisama, naravno, stvara troškove. Ali, tko se jednom uključi taj doznačuje godinama novac svakoga mjeseca. Jer, tko bi želio razočarati neko dijete? U Njemačkoj se kršćanska organizacija World Vision brine za gotovo 200 tisuća kumstava. Organizacija Plan International, koja nije povezana s nekom vjerskom zajednicom, skrbi za 320 tisuća kumstava. Gotovo polovica te djece živi u Africi.
"Broj kumstava raste sigurno zato što kroz kontakt s određenim djetetom humanitarna aktivnost dobiva lice, postaje osobna", kaže direktorica Plan Internationala za Njemačku Maike Röttger. Ako su kumovi zainteresirani mogu dijete i posjetiti i vidjeti što se događa s njihovim donacijama. "Imati kuma za brojnu djecu je iskustvo koje mijenja čitav njihov život", kaže Kenijac George Kamau, koji je kao dijete bio kumče preko organizacije World Vision. Zahvaljujući kumstvu on je dobio besplatnu medicinsku skrb. "Mali ožiljak od cijepljenja protiv tuberkuloze na mojoj lijevoj ruci do danas me na to podsjeća", kaže on. Danas je on ponosan apsolvent uglednog britanskog sveučilišta London School of Economics.
Prva tanzanijska pilotkinja?
Naravno, ne može svako kumče dospjeti na neko elitno sveučilište. A to i ne mora. U brojnim afričkim zemljama uspjeh je već ako kumstva pomognu da djevojčice duže ostanu u školi. "Bolje obrazovane žene su obično zdravije, više se angažiraju na tržištu rada, više zarađuju, imaju manje djece, kasnije se udaju i svojoj djeci nude bolje obrazovanje i bolju zdravstvenu zaštitu", konstatira Svjetska banka.
Brojna djeca školskog uzrasta uopće ne pohađaju školu
Uspjeh kumstava može se vidjeti i u podnožju Kilimandžara, gdje djeluje World Vision. U selu Majengo,primjerice, 19-godišnja Ester Chami u dvorištu roditeljske kuće ranim jutrom čuči pored otvorene vatre i peče beskvasni kruh za obitelj. U selu nema tekuće pitke vode, ulice su obični putovi puni rupa, iza kuća se nalaze poljski zahodi. Ali, bivše kumče Ester ima velike planove za budućnost. "Želim kao jedna od prvih žena u Tanzaniji postati pilotkinja", kaže Ester.
Ona već godinama promatra kako iznad njezinog sela polijeću i spuštaju se zrakoplovi. Jer, u blizini se nalazi jedna zračna luka. "Želim najprije studirati zrakoplovno strojarstvo." Njezini roditelji nemaju ni završenu osnovnu školu. Ester je prva od šestero braće i sestara koja je pohađala srednju školu. I to u zemlji u kojoj, prema podacima Unicefa, dva milijuna djece školskog uzrasta uopće ne pohađaju školu, a samo svako treće dijete pohađa neku srednju školu. Ali, na sveučilištima u Tanzaniji ne nudi se studij zrakoplovnog strojarstva. Zato će Ester zacijelo morati ići u inozemstvo, vjerojatno u Keniju. Nije sigurna hoće li obitelj to moći financirati. "Obrazovanje je skupo, ali i neznanje stvara troškove", kaže Ester s osmijehom. Sad se nada da će dobiti neku stipendiju. "Najgore bi bilo odustati i uopće ni ne pokušati."
Dnevnik.ba